Da sad ne bi poput mene devet godina čekali kraj ove priče - ispričat ću vam je sada.
Kako smo mi vilenjaci skloni mislima odlutati u druge prostore i druga vremena tako sam i ja, već nakon nekoliko godina posve zaboravila na ZK i upis stana. Kupila sam ga, pošteno platila, živjela u njemu i nitko me nije tjerao van.
Kao što ćete uskoro vidjeti brojna turbulentna zbivanja u životu potpuno su me zaokupila (a i neprekinuta potraga za načinom povratka u Aman) tako da sam se poprilično iznenadila kada sam prije dva mjeseca dobila službeno pismo sa Općinskog suda u kojem je pisalo da je moja molba odbijena. Samo to i ni riječi objašnjenja.
Moram vam priznati da u prvi mah pojma nisam imala o čemu se radi, kakva molba, zašto odbijena??? Prvo sam, naravno, pomislila da su me Valari napokon pronašli i službeno mi uručili odbijenicu moje zamolbe za povratkom u Neumiruće zemlje. Već sam krenula zdvajati, kad mi je, iz najmračnijih dubina moga uma, izronila jedna nevjerojatna misao:
- Pa nije valjda u pitanju stan?
Bio je.
Obzirom da u rješenju nigdje nije bilo objašnjenja te odluke i obzirom da su svi dokumenti bili u redu sama nisam mogla dokučiti razlog. Pa sam, naivna kakva jesam, krenula nazivati ZK. Nakon 435 prespajanja od jednog službenika do drugog napokon sam dobila decidirani odgovor:
- Znate, ne možemo vam komentirati odluke suda telefonski, morat ćete osobno doći u ZK kod mog šefa XY. - objasnio mi je simpatični muški glas.
- Dobro, doći ću. A kad je najzgodnije da dođem? - upitah.
- Šef vam prima stranke samo utorkom od 8 do 12 sati - odgovorio mi je.
- Onda budem došla u utorak u 8 - srećom da sam to rekla jer je slijedio nevjerojatan odgovor.
- Znate, gospođo, ako dođete u 8 onda nećete doći na red kod šefa - oprezno će službenik.
- Pa dobro kad da onda dođem? - polako sam gubila živce.
- U 6 sati vam se dijele brojevi, ali vi dođite malo ranije jer ako dođete u 6 nećete dobiti broj - posavjetovao me dobrodušno.
- A koliko ranije trebam doći da dobijem taj famozni broj? - u potpunoj ću nevjerici ja.
- Ja bih vam savjetovao da ne dolazite nakon 5 sati - glas mu je odavao višegodišnje iskustvo u sličnim slučajevima.
I tako sam u utorak ustala u četiri sata (ne moram vam ni napominjati da Gospodarica Lothloriena nikada nije ustajala tako rano), popila otprilike galon kave (black, no milk, no sugar), sjela u Istel (auto sam naravno nazvala po mearasu koji mi je ostao u Lorienu) i pravac Sveučilišna (ZK je naime smješten u istoj zgradi). Temperatura zraka 3 stupnja. Kiša lije ko iz kabla. Iz prve nađem parking točno ispred Sveučilišne (gle ti čuda) i uspentram se po onim štengama.
A kad tamo - hrpa ljudi čeka pred zatvorenim vratima. Na kiši. Zbunjena im prilazim. Objašnjavaju mi (neki su tu deseti put) da se trebam zapisati i da vjeruju da sam stigla taman na vrijeme da dobijem jedan od zadnjih brojeva. Nakon nešto više od sat vremena čekanja (na kiši i 3 stupnja) napokon se dokopavamo spasonosnih brojeva, a onim koji nisu uspjeli barba na vratima je poželio više sreće drugi utorak. Na kavi u obližnjem kafiću (jer je trebalo negdje ubiti dva sata do otvaranja ZK-a) od mojih supatnika čula sam tako strašne priče da sam se već vidjela na cesti sa dva kofera. Zato vam ih neći ni ispričati.
Da skratim priču, došla sam na red u 11:45 i šef, g. XY, mi uljudno objasni da on sad ne može do mog spisa jer je on u drugom dijelu ZK-a i da mogu tamo na šalturu, svaki dan od 8 do 19 sati, saznati obrazloženje rješenja. Skoro sam počela vrištati.
OK, preselim se ja jedna vrata desno, opet dobijem broj (vi hrvatistanci ste izgleda opsjednuti brojevima) i napokon dođem do službenika koji je ovlašten pokazati mi moj spis. Gleda on spis, gleda rješenje, nešto se mršti, pogledava i mene ispod obrva, pa opet u spis... Nakon jedno pet minuta on će meni:
- Evo gospođo ovdje piše da vam fali originalni dokument sa dozvolom prethodnog vlasnika da se upišeta kao nova vlasnica stana, a ja sad, ovaj, u spisu vidim da imate taj dokument, ovaj, izgleda da se potkrala nekakva greška.
- Pa oćete sad poništiti negativno rješenje i upisati stan na mene? - tu sad ide onaj dio o guskama i magli, da se ne ponavljam.
- E moja gospođo, ne ide to tako - spustio me brzo na zemlju - Pošto je to sudsko rješenje, vi se sada možete žaliti sudu na to rješenje, platiti odvjetnika i sudske troškove i za godinu, dvije ako sud odluči da ste vi u pravu - dobit ćete novo rješenje.
- Ajme, godinu-dvije, pa jel znate vi kad sam ja kupila taj stan - počela sam se derati iznervirano.
- Ima jedna caka - brzo će službenik užasnut snagom moga glasa (ono da postajem fluorescentno plava i da narastem za pol metra nije istina - to je PJ izmislio - razmišljam da ga tužim) - Možete sad ponovno predati molbu za uknjiždbu stana, platiti sve takse ponovno (350 kn), napisati požurnicu i za najviše mjesec dana imat ćete, vjerujem, pozitivno rješenje.
- Pa što mi to niste odmah rekli, dajte mi te dokumente, evo odmah trčim to napraviti - bila sam iskreno sretna.
Nakon seljakanja sa šaltera C na A pa na F i E i tako u krug, napokon sam, nakon dva sata, uspjela predati dokumente. Zadovoljna obavljenim poslom (i samom sobom jer sam se izvanredno uspjela prilagoditi vašim zakonima i običajima) krenula sam kući. Ulazeći u Istel, bacila sam (kako sam tada mislila) zadnji pogled na mrsku zgradurinu i sretno pomislila:
- Sve je dobro što se dobro svrši!
***
Post je objavljen 21.12.2005. u 21:36 sati.