More, zemlja, nebo, oganj, vjetar,
neprestani svijet u kojem zivimo,
predaleke zvijezde koje nas gotovo mole,
koje su katkada gotovo ruka koja miluje oci.
Taj dolazak svjetlosti koja se odmara na celu.
Odakle stizes, odakle dolazis, ljubavni oblice
kojemu disanje osjecam,
koji osjecam kao grudi u kojima je glazba zatocena,
koji osjecam kao zvuk andjeoskih harfi,
koje su gotovo kristalne, kao zvuk svjetova?
Odakle dolazis, nebeska tuniko, koja u obliku
sjajne zrake
milujes celo koje zivi i pati, kojeljubi kao zivo?
Odakle ti sto se tako brzo prikazes kao sjecanje na
goruci oganj poput usijana zeljeza koje zigose,
dok se smirujes nad umornim postojanjem
jedne glave koja te shvaca?
Tvoj bezglasni dodir, tvoj nasmijani dolazak poput
usana odozgo,
sapat tvoje tajne u napetom sluhu
zadaje bol i budi snove kao izgovor nekog imena
koje mogu izreci samo usne pune sjaja.
Motreci upravo sada one njezne zivotinjice koje kruze
okolo po zemlji,
okupane tvojom prisutnoscu ili tihim ljestvama,
otkrivene svom postojanju, cuvane nijemoscu
u kojoj se cuje samo kucanje krvi...
Aleixandre, Vicente
Post je objavljen 02.01.2005. u 12:27 sati.