«Strah je legao na Travnik kao magla i pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ih i pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena. I tako prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.» Tako je pisao veliki Ivo Andrić, sjajno detektirajući naoko neobjašnjive epidemije nečasnosti i podlosti koje stvarno neke zajednice zaobiđu, a neke pritisnu i onda se one, kao u začaranom krugu počnu hraniti, jedne s drugima stvarajuću prehrambeni lanac zloće i pokvarenosti. To su one situacije kada jedan kaže da je njegov loš postupak samo pravedan odgovor na loš postupak onog drugog, ovaj drugi nekog trećeg, sve dok se opet ne dođe do onog prvog i krug se zatvori. Ljudi se počnu dijeliti i svrstavati, sukobi produbljivati, jedni drugih bojati i eto tog diluvijalnog, praiskonskog straha o kojem govori Andrić, a koji su tako pogubni za zajednice, bez obzira da li je riječ o nacijama, državama, gradovima ili selima ili samostanima. Ta negativna energija naprosto zarobi i preplavi sve što joj se nađe na putu. Ovih dana, istovremeno osjećam snažne valove te energije u Gradu, bilo da ju destruktivna struktura pučističkih pristaša nasilnog i nemoralnog osvajanja gradske vlasti širi svojim poluinformacijama, podmetnutim «vijestima», novinskim napisima ili tek naslovima, policijskim prijavama i ucjenama, žbirima i špijunima , bilo da sa druge strane kao brana toj crnoj energiji, gomila bijesa, ojađenost, frustracija ili ona gorka rezignacija i posvemašnja dešperacija. Želim vam dragi blogeri poručiti da osobno ne prihvaćam predaju pred tom vrstom negativizma i da neću biti niti sudionik niti taoc krize koju su izazvali prelasci i izdaja dvojice gradskih vijećnika. Branit ćemo se svim legalnim sredstvima, a napadati vizijama i razvojnim programima, odgovornošću za grad, otvaranjem perspektiva, sabranošću i mirom, optimizmom i vjerom u vlastite snage i snagu naši građana. To je naše oružje i to je prostor naše borbe i tu ih čekamo. Na njihovom polju i s nihovim oružjem mi gubimo, jer nemamo toliko nemorala, toliko podlosti niti je kaljuža naše prirodno stanište, kao što je njima. Ukratko, život ovoga grada nastavit će se i nakon ove krize. Uspjet ćemo ako dovede do katarze i konačno iz Siska pomete praksu sitne političke ucjene i trgovine. Dovedena do neizdrživosti, takva praksa može biti mobilizirajuća i u konačnici oslobađajuća. U to me uvjeravaju i oni naši sugrađani, koji mi ovih dana prilaze i koji otvoreno kažu da nisu bili naši glasači, ali da ne mogu opravdati ponašanje onih za koje su glasali. Kažu: hoćemo konačno kanalizaciju u Galdovu, hoćemo dizalice u Sisku, hoćemo grad koji brine za nas i koji nas voli, hoćemo grad kojega u Hrvatskoj zovu gospodarskim čudom a ne političkim čudovištem, hoćemo ceste, pruge, radna mjesta...I sve više znaju da se ovdje ne vodi bitka za vlast, niti bitka između lijevih i desnih već da se ovdje vodi borba za opstanak i život čitavog jednog grada umornog od povijesti i željnog budućnosti.
Post je objavljen 21.12.2005. u 01:14 sati.