Plavu noc krase tek poneke zvijezde bjezeci od oblaka koji na slabasnome vjetru tjeraju lisce vec odavno odletjelo,vec odavno pregazeno.
Bozic taj najdrazi dan u zimskom mjesecu stize brzo poput vlaka na onim modernim plakatima nekih nesavjesnih ljudi.No,u meni njenim smijehom kao prstom sudbine nestalo je svjetlosti koja me kroz noci vodila,koji mi je sicusni puteljak uvijek iskreno pokazivala.
Opet nisam tuzan,ne onako jer nas dijele,vec usrecen sto njoj se zimski dani radoscu pune.
Sad moja je ruka nevidljiva i nepotrebna.Dali je ikad trebala tom snovu mom.
Stresnuo sam glavu zbog zamora ljudi koji ubrzano hodajuci jure k svojim prijateljima,svojim djevojkama,dok ih tek nijemo i sjetno,posve nepotrebno moj pogled gleda poput putnika ostavljena u vremenu.
Ulica nasa sad tisinom zraci,a mjesec suti dok prolaze sati.
Policijska sirena zavijori svoj zvuk tek onako da ni tuga nebude potpuna,da se vratim iz,reci ce mnogi tamnih misli.Jurnjava me podsjetila na auto kojeg sam onako uvijek skriveno prizeljkivao.
Jedan posve bezvezni,crni ,al do vozackog treba jos ustedjeti onih,kod nas sarolikih novcanica.
Vidis rekla bi noc,moja stara prijateljica uvijek imas nekih zelja.
Mozda i ima pravo,ipak njen smijeh i njegova ruka,umiljata i voljena ubila su pjesmu neku njoj beznacajnu,pa ja dalje,umoran i bezsmislen trazim nekakvu provaliju i auto, auto bez kocnica.
Post je objavljen 20.12.2005. u 20:36 sati.