Jučer je nakon nekoliko kišnih dana konačno granulo suce, pa sam tako odlučio otići ujutro u grad da vidim što se zbiva u javnosti. Šetajući Kalelargom, nabasam tako na staru poznanicu Jasnu. Jasna je tipična gradska tračibaba koja čeka povoljnu priliku za udaju. Slobodno vrijeme ubija ogovarajući sve i svakoga u omiljenom kafiću, u kojem je se više ne može uspoređivati ni s inventarom, jer se čak i on promijenio prošle godine. Pozovem je na neobavezni drink, čisto da vidim što ima novog u svijetu Zadarskog jet-seta. Kako smo sjeli u kafić jednog zadarskog biznismena koji se navodno bavi sumnjivim poslovima, odmah je otvorila temu: "Znaš da sam čula da gazdi ovaj kafić služi samo za pranje love koju zaradi na švercu". "Wow", kažem ja u čudu, na što je ona stala naklapati o gazdi mutikaši. "A šta bi ti da ti netko da ili ti s neba padne npr. milijun dolara "prljave" love?", upitam je ja. "Pa priuštila bih si putovanja, krpice, otvorila butik, bla, bla, bla.....". "A ne bi imala silnu potrebu tu lovu oprati?", kažem ja, na što me ona zbunjeno pogleda. "Ne", pokunjeno odgovori. "Pa navedi mi jedan jebeni razlog zašto bi gazda ovog kafića ili bilo tko drugi kod nas imao razloga prati lovu, kad može bilo što kupiti ili otvoriti, bez da ga itko išta pita odakle mu lova, a i ne postoji više komisija za ispitivanje porijekla imovine koja je postojala u bivšoj državi. Tu sam je doveo pred zid, a kad sam je pitao zna li uopće što znači pranje love, počela je brkati pojmove misleći na kraju da i neprijavljivanje računa kao utaja poreza spada pod pranje love.
Ova priča ne bi toliko bila vrijedna spomena, da se radilo samo o mojoj poznanici. Naime, više puta sam čitao po nekim hrvatskim novinama o nekim "peračima love". Pojednostavljeno, "pranje novca" označava proces kojim se novac zarađen nelegalnim sredstvima legalizira kroz financijske ili nefinancijske institucije raznim transakcijama. Iako Hrvatska ima ured za sprečavanje pranja novca, on je usmjeren na otkrivanje međunarodnih perača novca, koji u privredama u transformaciji i suradnji s tajkunima vide idealnu priliku za pranje novca. Tu se radi o velikim količinama novca, a velika većina kriminalaca u zemljama u kojima zakonska regulativa u svezi porijekla novca nije čvrsta ili oni nemaju potrebu za samopromocijom i legalnim ulaganjem, jednostavno ne pere novac, nego ga troši i ulaže u sitnije poslove. Čak je i OEB (organizacija za europsku sigurnost i suradnju) upozorio zemlje na Balkanu i njihove urede za veliku fluktuaciju prljavog novca, a čisto sumnjam da im gorespomenuti vlasnik kafića predstavlja trn u oku.
Jasno je da neki novinari moraju zaintrigirati javnost i prodati novine ili emisiju, i u tu svrhu rabe tešku i mističnu terminologiju, a priprosti se puk lako zakvači za takve egzotične pojmove uvezene s engleskog govornog područja, ne znajući u biti samo značenje tih termina. Čak su se i neki afirmirani televizijski voditelji nepripremljeni uvukli u razglabanje o toj temi. Tako je Tihomir Ladišić demonstrirao elementarno nepoznavanje materije, smatrajući da je «pranje novca» proces pretvaranja krivotvorenog novca raznim transakcijama u pravi novac, što je totalna nebuloza. Denis Latin je toj temi posvetio cijelu emisiju, da bi se na kraju došlo do zaključka da u Hrvatskoj uopće ne postoji adekvatna zakonska regulativa koja bi se dotakla ovog problema. Navodno je u cijelo vrijeme hrvatske samostalnosti samo 1 (slovima jedna) osoba bila osumnjičena za «pranje novca». Radilo se o jednom Splićaninu koji je kupio neke apartmane. Nekome je bilo sumnjivo kako netko nezaposlen kupuje apartmane, pa mu je policija upala u stan i našla veću količinu repromaterijala u vidu heroina. Ne treba ni spominjati da je ubajbočen isključivo radi droge na par godina, jer mu se nije moglo dokazati sa kojim je novcima kupio apartmane. Tu se, formalno, radilo o «pranju novca», no, da mu nisu našli drogu, on bi se i dandanas slobodno bavio takvim rabotama, umjesto da guli iza brave.
Inače je ustaljena praksa onih koji se bave sumnjivim radnjama da novce ulažu u legalne poslove kao što su kafići, poslovni prostori i apartmani, jer im to znači zalog za budućnost, a i manje upadaju u oko jer imaju kakvo-takvo pokriće za život na visokoj nozi. Tako koriste situaciju, jer je kod nas moguće ulagati novce bez provjere porijekla, a i taj legalni posao im dobro dođe kad požele kupiti neki bijesni auto, jer se prilikom kupovine automobila od preko 50 000 eura traži izvor tog novca, što je jedina zakonska regulativa koju imamo po tom pitanju. Logično se postavlja pitanje zašto se ne donesu zakoni i oforme inspekcije koje bi stale na kraj tome? Razloge treba tražiti u procesu privatizacije koji je obavljen po sistemu «pojeo vuk magare» i sada bi istraživanje porijekla imovine i novca pokrenulo preveliku lavinu koja bi povukla mnoge sa sobom. Iako se vlast izmijenjala i svaka je u predizbornim obećanjima najavljivala rat ovom problemu, samo bi naivac mogao pomisliti da će se to zbilja dogoditi. Svaka nova vlast mora surađivati i raditi kompromise sa prethodnom. Sami smo svjedoci da se u ovih petnaestak godina samostalnosti izmjenjuju manje-više iste face, tako da su najave velikih obračuna samo bacanje pijeska u oči javnosti, jer je svima dobro poznata ona narodna da «vrana vrani ne kopa oči».
Sigurno se pitate kako je naš razgovor završio. Moja posljednja je bila:"Jedini način da je gazda ovog kafića ikad oprao lovu je da mu je žena stavila hlače u veš-mašinu, a da prethodno nije izvadila lovu iz džepova", na što me ona u nevjerici pogledala, tvrdeći i dalje kako ima "pouzdanu informaciju". Ah, uvidjevši da nema smisla više išta objašnjavati, pozdravio sam se s njom. Odlazeći, sjetio sam se izreke starog, dobrog Einsteina: