Ovo nije moje, samo sam posudila iz knjige pjesama jedne naše kantautorice, meni je uvijek bolje išlo ono prozno, a poeziju prepuštam drugima s više talenta.Sviđa mi se kako žena piše i paše mi jako čitati je jer sam sama sa sobom, bolesna i u banani. A kad već ležim, onda i čitam...
Ništa osim sebe ja nemam.
I ne mogu ti dati ništa drugo
I ne mogu ti dati neku drugu.
Onoliko koliko jesam,
toliko i nisam.
Pored tebe se događa
da zaboravljam sebe,
a to me ranjava,
plaši,
umara,
donosi sumnju.
Ne volim kad volim,
to me ubija.
A ništa osim sebe nemam.
Ne želim da me raznosi vjetar.
Hoću da budem svjetlost
i da me ne ranjavaju riječi.
Toliko za danas od mene..idem dalje u krevet i pijuckati čaj.Sutra sam obećala doći u firmu dovršit par većih poslića.Kako će mi to uspjeti sve u dva dana, nemam pojma, ali nastojat ću ne ispovraćati sve papire po stolu. Iako sve što popijem i pojedem od nedjelje naovamo samo čeka svoj prijevremeni izlazak na usta...Damn, mrzim kad sam takva nikakva, bolesna, s glupom crijevnom virozom,tupog pogleda, prazna, polumrtva...zato ne mogu dočekati svoj prvi godišnji ove godine koji počinje od petka..Vjerojatno ću tada i ovdje biti prisutnija s ponekim zrncem vlastite inspiracije, a ne citiranjem tuđeg...Do tada, pozdrav od djevojčice u roza pidžami u dva popodne...Ovo je ipak jedna vrsta luksuza, biti na bolovanju..nema šanse tako nešto inače kod mene. Zato se uvijek sa sjetom sjetim svojih studentskih dana i poremećenog bioritma kad se išlo spavati u 2, a buđenje bi nastupalo ok 11...eh...zato danas liježem opet u dva, a dižem se u 6:20...negdje je sve to moralo puknut..
Post je objavljen 20.12.2005. u 13:33 sati.