Ma, je...!
Ponekad me podsjeća na hrpu puzzla koje treba posložiti... ali... kakogod krenem, a uvijek krećem od rubova, njih je najlakše složiti, naći im mjesto i biti zadovoljan urađenim... a sredina slike mi izmiče i ostaje nesložena jer je sve nejasno, ostaje kao sjena očekivanja, planova, neizvjesnosti, dok originalna slika ne postoji, niti će ikada postojati...
Da li ću ikada uspjeti?
Vjerujem da neću... jer... što bih poslije, nakon sto bih sve posložila?
Sve razbacala pa slagala ponovo? Nema smisla...
Uzela novu sliku? Neeee...
Ne možemo živjeti nečiji tuđi život...
Dobro je baš ovako kako jest…Puno puta mi se dogodi da jedan komadić puzzle nema svoje mjesto, pa ga ponekad utrpam tamo gdje mu nije mjesto :)
Pa ga onda, ipak, vadim van jer me smeta... i tražim mu novo, pravo mjesto...I... Baš kad mislim da sam pri kraju i da je slika dosla do neke točke kada je slaganje skoro pa dobilo odraze svojeg kraja, ponovo jedan komadić koji se ne uklapa nigdje :) Imam dojam da sam ponovo negdje, na početku... spremna za borbu... za traženje jos jednog komadića... za još jedan bolji početak...
Učim se na svojim pogreškama... i drago mi je zbog toga :)
Pusa svima!
Post je objavljen 20.12.2005. u 10:42 sati.