Upravo mi je sinulo da nisam napisala pismo, ručno, već čitavo stoljeće. Dok sam bila balavica apsolutni hit je bio teletekst hrt-a, stranica "Piši mi..." ili takvo nešto. Pisalo se, satima sjediš i odgovaraš na pisma dok te ruka ne zaboli. Metoda za jeftinije piskaranje je bilo natrljati markicu sapunom pa onaj drugi samo vlaznom krpicom obriše žig sa nje i onda opet natrlja sapunom i tako unedolged.
Nisam sigurna da se sjećam kako se piše rukom. Sve se radi na kompjuter ili se šalje sms. Nije da sam protiv toga, dapače, ima to svojih prednosti ali nekako bi bilo lijepo i primiti pismo, ili čestitku za rođendan...
Negdje u dobi 17 godina sam hodala sa jednim dečkom koji je svaki drugi-treći dan odlazio u poštu na drugi kraj grada i slao mi slatke čestitke sa ludim porukama... To me je na poseban način razveseljavalo.... Čuvam sva ta pisma i sve čestitke, volim se sjetiti takvih malih izljeva pažnje... Pokušala sam ih baciti ali ne ide... Još uvijek sam vezana za njih i još uvijek su sječanja prejaka... Mozak je zanimljiva stvar... Ne mogu se sjetiti lica osobe koja je poslala ali situacija i osječaja se sjećam kao da ih iznova proživljavam....
Pitanje, možete li se povezati sa osobom virtualno? Mislim na to da fizički tu osobu ne poznajete, da svakodnevno komunicirate na neki nacin tipa poruke, chat ili slično? Možete li se toliko sjebati pa spustiti gard i početi osjećati, slušati tu osobu iznutra?
Možda to i ne zvuči tako loše ali je. S vremenom postaje bolno, teško... počinjete nositi sranje na kvadrat :) Svoje i tuđe. Dogodi vam se da se više ne možete distancirati od tog odnosa. Može li vas dirnuti riječ ili poruka rečenice? Dizati vas u nebo i bacati okrutno na koljena?
Smiješno ali istinito. Bolno ali opet slatko. Nema smisla... gubi se smisao u smislu u svemu... Ludim...
Lijena sam za tipkanje, sutra je Yule, nešto ukratko sam natipkala o njemu, opširnije možete pročitati kod naše vrijedne Ursue, link vam je sa lijeve strane. Uživajte