Jučer smo opet slavili. Slavila mama rođendan (koji je danas) i slavio ja specijalizaciju (od prije 12 dana). Počeli smo u dva i nismo stali do pola sedam. Kod kuće je nekako zgodnije s ručkom nego večerom, ne moraš spremati u pol noći kad sui već crknut totalno. nego dobro. ja sam napravio pureća prsa punjena povrćem, Jedina je napravla Damice (kolač za mljac!) a mama ostalo. Pilo se crno makedonsko i bijelo domaće, nakon domaće kruške i šljive i nacističkog jegera. A bila je tu i harmonika. pa se razvezlo...od Bitole do Dalmacije, od Dubrovnika do Osika grada. Uvijek sam volio kad čika željko donese harmoniku na proslave. Onda sam znao da će biti pjesme i znao sam da će moj tata pustiti glasinu, i bit će jako veselo. i bilo je. A sad se i moj punac raspištoljio, pa stalno naručivao 'A sad za mog zeta...' 'za moju kćer'...'za priju', a pola ne zna sam pjevat. Al nema zamjerke.
A onda sam shvatio nešto što me jako rastužilo. Ti su ljudi svi sad oko 60-te. I druže se desetljećima, neki od djetinjstva. I ja sam uz njih naučio pjevati, voljeti i cijeniti narodnu i starogradsku pjesmu. A kad njih više ne bude...što onda? OK, imam ja svoje društvo, i mi zapjevamo, al kad pjevamo, to su sve stvari debelo mlađe od nas. Đole, čorba, đavoli, film, kazalište...a nitko ne zna i ne pjeva sevdalinke. Ili starogradske. ili 'Bitola, moj roden grad'. Ostat će mi samo da pjevam sam sebi, po mogućnosti pod tuem da me nitko ne čuje. Tko će tad znati koji je drugi stih od 'i sinoć sam tero kera po osiku gradu'?
Bit će da imam staru dušu. Izvinte me. Taki sam kaki sam. A danas me boli glava pa valjda malo i baljezgam. ne zamjerte.
Milovo sam garave i plave
Dosta cura za života svog,
al ko tebe još nijednu tako,
curo draga iz sokaka mog.
Zbog tebe sam tarabe preskako,
po baštenski' skrivao se puti'
i kad jasmin i kad dunja miri,
i kad lišće opada i žuti.
Tebi curo dolazio kradom
pokraj straže oca ti i majke
kruhom mamih lajavog šarova
ne bil mogo tvom prozoru doć'
Još i danas stalno na te mislim
željan ostah zagrljaja tvog...
zaboravit te ne mogu nikad,
curo draga iz sokaka mog.
Ivo Kozarac
Post je objavljen 19.12.2005. u 16:33 sati.