ZIVOT NAKON PAKLA
Sve je pocelo u Bijeljini,krajem aprila 1992.Bila sam u kuci s djecom.Sinu je bilo dvije godine,djevojcici samo sest mjeseci.I svekrva,muz i zaova su bili tu.Arkanovci su usli,njih cetvorica-petorica.Zivotinjski su se bacili na mene,jedan za drugim,silovali su me pred djecom mojom,pred svekrvom,pred muzem,koji je bio od udaraca u nesvjesti.Mislila sam da sam dotakla tog dana dno pakla,a samo su se otvorila njegova vrata.Dva dana iza toga,24.aprila,
napunila sam 20 godina,a nisam ni znala da mi je rodjendan...Muza su mi odveli na prinudni rad,a meni su odredili kucno ropstvo.Svaki dan,svaki boziji dan,gotovo svaki sat u svakom bozijem danu dolazili su da se izivljavaju na meni.U nasu kucu su doveli i druge zene.Dolazili
su polupijani ili posve ludi od alkohola i izivljavali se na nama.Nemoguce je opisati sta su nam cinili.Nemoguce...Ni najmorbidnija masta to ne bi mogla smisliti.Uzivali su da nas zvjerski muce.Jednom su rucicu moje kcerkice pritisli na vrelu platu.Cijeli joj je dlan otekao sa bolnim plikom.Vristala je,ja sam vristala i proklinjala,a oni su se stravicno smijali,sadisticki uzivali i nastavljali da se izivljavaju
nadamnom.
Zivotinje.
Nije mi lako pricati.Svaki put sve to nanovo prezivljavam,a svako novo
podsjecanje me dovodi do ludila iz kojeg neprekidno pokusavam umaci...Uz pomoc psihijatra i jakih tableta...Odvodili su me redovno i na liniju prema Orasju da bi se vojnici s fronta na meni izivljavali...
Prljavi,pijani,tesko je i zamisliti sta su bili u stanju ciniti...To nije bilo samo seksualno zlostavljanje,to je bilo cesto iskaljivanje nekog,ko zna zasto i odkud nakupljenog bijesa,batinjanje,gazenje vojnickim cizmama...Uzasno...Danas imam bezbroj oziljaka po tijelu.Bilo nas je jedanaest,jedanaest zena i djevojaka je bilo zatoceno u kucnom ropstvu u nasoj kuci.Sve su prolazile isto...Jednom su odveli cetiri.One se nisu nikad vise vratile.Mi smo mogli nagadjati samo sta im se dogodilo.Jesu li ubijene,odvedene negdje drugdje ili jednostavno prodane ko roblje...Boga sam molila da umrem.Pokusavala sam tri puta izvrsiti samoubisvo,jednom sircetnom kiselinom,dvaput sam se dograbila velike kolicine tableta...Ni sama ne znam kako sa ostala ziva,ali...ostala sam.A onda su mi ucinili ono od cega sam gotovo umrla.Dok su orgijali moja curica je plakala.Nije se mogla nikako smiriti.To ih je uzasno nerviralo.Posli su da mi dijete moje,moju curicu samo nekoliko mjeseci staru,nabiju na bajonet.Vristala sam,preklinjala,molila...Pala sam u komu iz koje me nisu mogli vratiti zadugo.
Kada sam dosla k sebi niceg se nisam sjecala,nikog nisam prepoznala,
ni svoju djecu...Nikog.Ni sebe.Nisam se mogla sjetii ni vlastitog imena.Kamo srece da sam tad i umrla...Nisu cekali da se potpuno oporavim,nastavili su...Iz dana u dan,iz noci u noc.I onda,18.aprila 1993.naisao je covjek Srbin,koji je bio prijatelj mojih roditelja i kupio me!Za koliko?Za tacno 5 600 DM(pet hiljada i sesto maraka)...To znam,jer mi je sam rekao.Kupio me zajedno sa djecom i-oslobodio.Nikad nisam uspjela da mu te pare vratim.Umro je odmah nakon rata...
Preko Majevice i Teocaka stigla sam na slobodu u Tuzlu.Smjestena sam u izbjeglicki centar.Nikom nisam nista kazivala.Nisam mogla.Trazila sam pomoc ljekara,ali ni njima nisam kazala istinu.Zrtva rata,tako su me negdje zaveli u papire.Zrtva,ali kakva sam ja to zrtva bila,nikom nisam kazala.
Sa 21 godinu bila sam potpuno sijeda.Do 1992.nikad nisam otisla ljekaru.Sad sam bila potpuno unistenog zdravlja.
Jedno septembarsko jutro 1994.,na vratima mog tuzlanskog izbjeglickog prihvatilista se pojavio moj muz.
Nisam vjerovala da je ziv.
Bio je odveden u koncetracioni logor u Srbiju,onda negdje u Hvarsku,
isto u logor.U augustu je uspio s jos jednim zatvorenikom da pobjegne.Taj njegov sapatnik je stao na minu i poginuo.On je uspio...
Uspio se nekako domoci slobode.Nakon mjesec dana nabasao je na jednog komsiju iz Bijeljine koji mu je kazao da nas je vidio i gdje smo.Tako nas je nasao.
Ja sam se okamenila kad sam ga ugledala.Nisam mogla progovoriti ni rijec...Ako sam ikog u zivotu voljela,to je on.Zagledali smo se kad je meni bilo 12,a pobjegla sam za njega kad mi je bilo 16...Ogromna radost pomijesala se sa strahom da ce otici svojim putem kad sazna sta su mi radili..Ko ce zivjeti sa zenom koja je toliko puta silovana?
Nije otisao.On je obecao da me nikad nece pitati o stvarima o kojima ne zelim da govorim...
I tako sve do 2001.Tada sam sve ispricala strancima koji su dosli u nase prihvatiliste.Nekome sam morala,vise nije moglo ostati u meni.Bilo mi je lakse kazati strancima.A onda sam kazala:ne moze se sutjeti,time se presucuje zlocin.Mora se znati...
I otad govorim javno o svemu,bez stida,ali sa strasnim bolom svaki put,sa uzasnim bolom koje me razdire iznutra i svaki put na isti nacin prezivljavam sve to sto su mi cinili.Koliko ih se izivljavalo i zlostavljalo me na najzvjerskije nacine,ne znam...Mnogo,mnogo...Vise od pet stotina,mozda i hiljadu.
Invalid sam 60 posto i sa trajnom promjenom personalnosti(licnosti)
uzrokovanoj katastrofalnim dozivljajima.Tog pokletog aprila 1992.
imala sam 20 godina i 86 kila.Godinu dana poslije kada sam kao roblje otkupljena,imala sam 45 kila i razoreno tijelo i dusu.Djeca su,hvala dragom Bogu,danas s nama.Sada smo svi u Sarajevu.Vode nas kao raseljena lica...Kakva raseljena lica?Pisu me i kao civilnu zrtvu rata.
Uz pomoc Udruzenja za civilne zrtve rata dobili smo smjestaj,ali se sad taj oblik pomoci izbjeglicama ukida.Vlasti traze da se vratimo u Bijeljinu i da zivimo u istoj onoj kuci u kojoj mi se sve i dogadjalo.Ne bih ni za zivu glavu!
Na smrt sam preplasena da ne sretnem nekog od tih zlocinaca...Juce su trojica ratnih zlocinaca uhapsena u Bijeljini.
Vlasti to ne razumiju ili ne uvazavaju.Mi imamo rjesenje po kojem smo morali iseliti jos 21.septembra jer vise nemamo pravo na stan koji su nam odredili kao nuzni smjestaj...Nisu nas jos izbacili,ali cekamo svaki dan.Meni je odredjena invalidnina od 35 KM mjesecno,a sa 60 posto invalidnosti,i u stanju kakvom sam,nigdje ne mogu raditi i zaraditi sebi za zivot.Idem na redovne psiho terapije,uzimam uzasno jake tablete da bi nekako prezivjela i docekala da vidim djecu kako su izasla na put.Muz mi nema stalni pos`o,radi kako i gdje moze...Kako zivimo,ne pitaj.Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji.Djeca idu u skolu,a mi hocemo da rastu ko i sva druga...
A kako?
Post je objavljen 19.12.2005. u 15:01 sati.