
Zagor je nekoliko mjeseci stariji od mene. Na kioscima se sa svojom uvodnom epizodom (striscia naslovljena "Šuma zamki") pojavio 15. lipnja 1961.; ja sam na svijet došao u rujnu sljedeće godine. Sad kad on navršava 40 godina, znam da će uskoro isto čekati i mene. Kad sam pročitao njegovu prvu avanturu, imao sam malo više od osam godina, a on je bio skoro u desetoj. Dok gledam djecu koja sada idu u osnovnu školu, čini mi se da je prošlo cijelo stoljeće. Bila su to zaista druga vremena: televizijski programi počinjali su tek u kasnim poslijepodnevnim satima s "Dječjom televizijom", a nakon toga bi nas roditelji slali u krevet. Nije bilo baš mnogo izbora: samo dva programa RAI, naravno u crno-bijeloj tehnici. U barovima se moglo igrati bilijar ili fliper, još nisu postojale video-igre. Nije, dakle, bilo katodnih ekrana da nam ispijaju mozak, i mi djeca smo čitali stripove. Ne dvojica, trojica, već svi. Sjećam se još žustrih prepirki među svojim vršnjacima o tome tko je bio najsposobniji junak: Tex, Zagor, Komandant Mark ili Mali Rendžer. Meni se sviđao i Veliki Blek, ali pošto ostalima nije, sramio sam se to reći. Provodili smo popodneva igrajući karte, a ulog su bili zgužvani stripovi, koji su neprestano prelazili iz ruke u ruku.
Stripove sam na početku čitao i mijenjao, bez da ih zadržavam. Zatim sam jednog dana u kući prijatelja iz razreda vidio ormarić prepun Zagorovih stripova, raspoređenih u savršenom redu, jedan pokraj drugoga. Primijetio sam da je to vrlo praktično: moj prijatelj je u svakom trenutku mogao ponovo pročitati epizode koje su mu se najviše sviđale, a prije čitanja novog broja, u kojem se priča nastavljala, mogao je provjeriti što se prije dogodilo i gdje se radnja prekinula. Odmah sam iskoristio priliku i posudio epizodu "Sablast": znao sam da je na kraju prošle epizode Zagor bio vezan na stijeni, a orlovi su se, u želji da ga proždru, prijeteći obarali, praveći sve uže i uže krugove na nebu. Mjesecima sam se pitao kako bi se mogao spasiti. Zahvaljujući Simoneovoj kolekciji otkrio sam da je, baš u zadnji čas, stigao Chico i oslobodio prijatelja u nevolji! Tada sam odlučio da se neću više riješiti nijednog Zagorovog stripa. Počeo sam izbacivati košulje i hlače iz ormara da napravim mjesta za svoje stripove: ne samo za Zagora, već i za Texa, Komandanta Marka, Alana Forda i – kad je izašao – Mister Noa. Prostor koji su zauzimali stripovi sve se više povećavao, što je zabrinjavalo mamu i tatu, pa su jednom pitali moje učitelje bi li me trebalo zaustaviti. No naprotiv, učitelji su primijetili da sam prilično dobro poznavao povijest i zemljopis Amerike, da sam znao dosta o navikama i običajima velikog broja naroda, da sam sa sigurnošću prepoznavao najneobičnije životinje. Što se tiče tema koje su se obrađivale u školi, dvije stvari su bile očite: prvo, mnogo sam toga naučio upravo iz stripova; drugo, stripovi su me stimulirali da potražim i produbim određene teme u drugim knjigama. Sjećam se i da sam, radeći zadatak u razredu u kojem se tražilo da pričam o najomiljenijim junacima stripova, gotovo doslovce citirao Zagorov razgovor s princem Minamotom u epizodi "Stižu samuraji". Stoput sam pročitao te fraze, koje su mi bile (a još su mi i sada) predivne i koje su rezime Zagorove filozofije: "I moj je život, bez sumnje, obilježen nasiljem – kaže Duh sa sjekirom japanskom ratniku koji stoji ispred njega – ali na sreću, među nama postoji ogromna razlika! Ako se ja borim, ako ja ubijam, to je samo zato jer mi situacija u ovoj prekrasnoj, ali još uvijek divljoj zemlji to nalaže! Jednog će dana, nadam se, pravedni zakoni i otvoreniji mentalitet spriječiti sukobe između stanovnika Darkwooda i bijelih osvajača...upravo u tom trenutku ja ću bez ikakvog žaljenja napustiti ulogu borca i ratnika i s radošću ću baciti u najdublju rijeku ovu sjekiru koju sada smatram neugodnim, ali neophodnim sredstvom za postizanje pravde!". Kad je učitelj donio ispravljene zadaće, na mojoj je pisalo: "Bravo: pokazao si da i stripovi mogu nečemu naučiti".
Danas, kada na stranicama pošte stripova o super-herojima čitam komentare čitatelja na priče X-Men ili Spidermana, pitam se što bi napisali da su pročitali Zagorove priče čiji je scenarij napisao Nolitta, i mislim da bi čak i oni morali cijeniti epizode kao što su "Stižu samuraji", "Marš očajnika" ili "Gnjev Osaga". Onima koji mi kažu da je Zagor, zbog svojeg upadljivog, nekima možda čak i smiješnog kostima, zastarjeli lik, skrećem pozornost da upravo američki super-heroji idu naokolo u još upadljivijim i živopisnijim kostimima, i ne rade to među drvećem šume, prije 150 godina, već među neboderima suvremenih metropola. Već sam to napisao, i ponavljam jer sam u to uvjeren: u razdoblju kao što je naše, obilježenom tenzijama između sjevera i juga svijeta, Darkwoodska šuma je metafora višerasnog društva koje egzistira među tisućama teškoća, a lik koji kao Zagor pokušava nešto učiniti posredovanjem između različitih kultura možda je aktualniji danas nego prije 40 godina. Isto vrijedi i za ljubav prema prirodi, koja je prisutna na njegovim stranicama od prvih priča, napisanih kad ekologija još nije bila u modi. Za onoga tko čita Zagora, "Ples s vukovima" i "Posljednji Mohikanac" zaista otkrivaju toplu vodu. Čak je i Dylan Dog izrastao iz nekih Zagorovih ideja: Tiziano Sclavi je na Zagorovim stranicama radio generalnu probu za svojeg istraživača noćnih mora, a Darkwood je između ostalog i kraljevstvo straha. Ne ono bezdušno i odbojno, već ono koje te kopka u duši i koje ti na kraju ostavlja dvojbu da li i čudovište ima pravo na milost. Erskine Caldwell, nedavno preminuli američki pisac, govorio je da je tajna života naći osobe koje su ti spremne platiti da radiš stvari za koje bi ti platio da ih možeš raditi. Ja bih bio spreman platiti da mogu pisati Zagorove epizode, to je oduvijek bila moja najveća želja. Našao sam osobu koja mi je bila spremna platiti da to radim: Sergia Bonellija, onoga Guida Nolittu kojem sam se tako divio dok sam išao u školu. Među tolikim snovima koje sam proživljavao uz Zagora, jednog mi je učinio stvarnim. Jedan je čitatelj na stranici pošte jednog stripa junaka iz Darkwooda napisao Sergiu Bonelliju: "Znam da sam imao sjajno djetinjstvo zahvaljujući Zagoru". Iste sam riječi želio napisati i ja.
Post je objavljen 19.12.2005. u 15:36 sati.