Ja ne znam pravilno opisati osjećaj sreće. Lako je uspoređivati tugu s nečim crnim, tamnim, hladnim... A kako opisati sreću? Usporediti je s vatromentom, suncem, svjetlom, euforijom.... uh, ne znam, ali upravo je osjećam. Provela sam par minuta izgovarajući opetovano čarobnu riječi "YES" i skačući i trčeći po kući kao da me netko ganja. Jer.... stigao je odgovor iz daleka.... proputovao je 800 km i došao do mene.... i YESSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS....
Mail je između ostaloga izgledao ovako:
JA:
Uopce nisam ocekivala da ce me to imalo emocionalno dotaci. Ma puno je situacija u kojima mislim da cu reagirati na jedan nacin ili necu uopce reagirati, a onda iznenadjenje... reagiram psihicki... reagiram fizicki... Pa ti si jedan izuzetan decko, a nisam ti htjela to tako javno prije priznati. Normalno je da upoznas nekoga posebnog. Drago mi je i nije mi drago.
ON:
...i ja sam osjetio nekakav nelagodan osjecaj kada sam procitao jedan od tvojih prijasnjih mailova u kojem si spomenila proslog decka i vezu...ni meni nije bilo drago...ne zbog nekih zluradih ili slicnih razloga, nego jednostavno zbog toga sto sam te u vrlo kratkom kontaktu prepoznao kao veoma kvalitetnu i izuzetnu mladu zenu...osjetio sam odredjenu ljubomoru ...ostavila si na mene snazan dojam...eto da i ja priznam...a misljenje o meni koje si napisala u gornjem tekstu mi veoma laska te me cini sretnim...hvala...
JA:
Ti si tamo. Ja sam ovdje. Svatko u svom svijetu, a svjetovi su spojeni samo tom sponom koju cine poruke. Ma smijesno je uopce razmisljati o tome koliko je to cvrsta spona. Ali... vidis... hvatam se za nju...
Sto bih trebala napraviti? Pa nismo niti jednom rjecju ikada uopce niti razmatrali... niti predvidjali... niti spominjali... niti se nadali... niti zamisljali... niti ocekivali... nismo niti poricali... Pustili smo da jednostavno ide „ostajanje u vezi“, a da nismo imali razloga... Ja sada mozda ipak vidim smisao... stalo mi je...
ON:
...mislim da smo imali i da imamo razloga...meni je zbog svih prije navedenih rijeci dovoljan razlog samo zadovoljstvo sto smo u kontaktu...cak i ako smo u nekoj vezi...i potpuno se slazem s tobom da je zbog medjunarodnih i kilometarskih ogranicenja, a i zbog inteziteta ostalih obaveza koje imamo, jednostavno bilo nemoguce da se nas kontakt i druzenje obogati i druzenjem u privatu...jednostavno je tako...ali ta situacija ne iskljucuje nista, pa ni smisao...a bilo bi mi veoma zao da izgubimo kontakt, te da tako sami iskljucimo mogucnost da nas zivot iznenadi...
JA:
Moj nepoznati prijatelju... ovo ce mi biti najteza poruka koji cu ti ikad poslati...
Da sam lagala, bilo bi mi tesko jer ne znam lagati... Rekla sam istinu, ali biti ce mi tesko jer istina uvijek ima neke posljedice... po bilo koga...
ON:
...nadam se da nece doci do nikakvih posljedica...osim pozitivnih...
Ma čim sam vidjela njegovo ime u mailbox-u, odmah sam kliknula... bez oklijevanja.... Kvragu, pomislila sam, što god da piše, bolje da znam ODMAH.
Kad ono, YESSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS :) :) :) :) :) :)
Post je objavljen 17.12.2005. u 12:55 sati.