Kad sam već zaglavila tu kod vas trebala sam se pobrinuti za osnovne egzistencijalne potrebe u obliku mjesta za stanovanje. Kao što sam već naglasila uočila sam čudnu naviku Hrvatistanaca da fletove (talane ili po vašem stanove) gradite oko armirano betonskih stupova umjesto oko drveća. Ali, što je tu je - jadna vilenjakinja u stranoj zemlji ne može se žaliti. Pa sam se odlučila prilagoditi i nabaviti si jedan.
Ako ste sad pomislili, kako si ova misli nabaviti stan a očito je da je nakon brodoloma jedva izvukla živu glavu a kamoli kakvu imovinu - krivo ste pomislili. Mi vilenjaci, po vašim kriterijima, čudna smo bića - volimo uvijek biti lijepi i uređeni od glave do pete. Po našim običajima to podrazumjeva i dvije, tri kile nakita (vi to možete smatrati malo pretjeranim ali kod nas vam je to posve normalno).
Tako sam i ja u Hrvatistan stigla okićena izuzetno vrijednim nakitom, vrijednijim od cijele vaše zemljice. Problem je bio jedino pronaći poštena draguljara koji će mi toliko i platiti. Vjerojatno vam je odmah bilo jasno da nisam uspjela. Našla sam nekog lopova koji mi je platio neku siću i, gad jedan obični, sigurno na mom jadu dobro zaradio. Novac koji sam dobila jedva će mi doteći za jedan manji talan (u betonskoj zgradi na periferiji metroploe) i zgodan mali autić. Htjela sam kupiti konja, po mogućnosti mearasa (nešto kao vaši arapski pastusi samo puno bolji) ali su me uvjerili da bi bilo malo neobično da jašim Zagrebom. Pih, nikad neću shvatiti vas Hrvatistance!
***
Post je objavljen 17.12.2005. u 23:36 sati.