Prošle su godine, ja sam već dugo bio u Americi a on u Hrvatskoj. Ali on je i dalje ostao u mom srcu. Sanjao sam ga noću kao i u studentskim danima. Maštanja o njemu navečer su me uspavljivala a ujutro uzbuđivala u toplom krevetu.
Prilikom jednog posjeta Hrvatskoj, otišli smo zajedno na izlet. Pri povratku me obuzela toplina oko srca pa sam se raspričao o sebi i njemu, našim životima i kako utječemo jedan na drugog. Na vrh jezika mi je bilo da mu kažem: ti si mi u snovima otkad smo se upoznali. A tome je bilo više od šest godina. Ali hrabrosti nije bilo. Ono bitno nisam rekao, samo sam ga zbunio svojom pričom.
A onda se pojavio Fabian, ja sam konačno izišao iz ormara i iz svoje sumorne stvarnosti otvorio se kao cvijet u proljeće. Još jedan posjet Hrvatskoj, i još jedan susret s prijateljem. Osjećaji za njega su minuli jer sam svu svoju energiju usmjerio na Fabiana. S obzirom da više nisam osjećao ništa prema njemu, nije trebalo puno hrabrosti da mu kažem. Morao sam to konačno izbaciti iz sebe. Priznao sam mu, ne da sam bio zaljubljen u njega, nego da sam u vezi s muškarcem. Primio je to odlično, i podržao me kao najbolji prijatelj. Ali bilo je očito da još nije povezao stvari. Nije skužio da je on bio predmet mojih žudnji i mokrih noćnih snova.
Od tada je prošlo dugo vremena. Udaljili smo se jedan od drugog i rijetko komuniciramo. Pitam se, da li je ipak shvatio, da li je posložio kockice u svojoj glavi? Da li mu je postalo jasno da sam ga toliko dugo i tako žarko volio? Da li mu je postalo jasno da takva odanost i ljubav ne postoji u običnom prijateljstvu?
Post je objavljen 18.12.2005. u 08:46 sati.