Možete li zamisliti situaciju, gotovo biblijsku: Sinoć u polutami novootvorenog restorana-podruma na kolodvoru veselica. Okupljeni članovi koalicije, pjeva se, a na uho svojim kolegama pjevuši Kindi. Zgraža se nad činjenicom da bi Nikolić mogao prodati i izdati svoje prijatelje, ali i sugrađane. Prijetvoran, zavjerenički, stisnutih očiju, lukavo se raspituje za strategiju za sutra. A u to vrijeme, kao i danima prije zna da ga judine škude u džepu drže kao omča oko vrata. Stišće taj prljavi novac znojnom rukom, spreman da i posljednji tračak poštenja, ako ga je ikada i imao izruči u sisačku maglu, da ga otpusti nabujalom Kupom. Kakav li je to osjećaj, zaboga?! A oko njega ljudi koji mu još vjeruju, koji suosjećaju, pitaju se jesu li možda negdje pogriješili, jesu li se o šta ogriješili. Oni se prisjećaju godina poniženja i uvreda kroz koje su prolazili, zlosilnika koji su im u ovoj zapuštenoj varoši krojili svakodnevni kaput i određivali mjeru egzistencijalne sigurnosti. Koji su gospodarili njihovim sudbinama, sudbinama njihove djece, prijatelja, susjeda. Podkapacitirani u moralu, deficitarni u pameti i sposobnosti, invalidni u dobroti, a obilni u glupoj samodopadnosti i bahatoj osionosti, toliko karakterističnoj za politički polusvijet i podzemlje ti su štakori hrvatske političke scene, stvarali dojam da se bave politikom. Oni su izlazili na izbore, gubili ih redovno i redovno vladali, nalazeći uvijek nekakve kindije i nikoliće koji su postali gotovo ukleto mjesto moralnog, a time i svakog drugog pada i propadanja ovoga grada. Takvima se prodaje Kindi, taj nesretni mali čovjek sa sisačke periferije, nesiguran u išta, bez korijena, bez uporišta, na ledini sitnog ćara, s mrvicama bačenim prijezirno s bogate trpeze svojih gospodara.
Jutros, kao uhićenik, okružen da ne pobjegne ulazi u gradsku vijećnicu, prečasno mjesto i za njega i za njegove gazde. Nekada su na to mjesto mogla doći samo pristojna gospoda, koja bi nakon što posvršavaju svoje poslove, odjenuli svoja najbolja odijela i prošetali gradom, usput skidajući svoje šešire pozdravljajući sugrađane, počašćeni što će moći zahvaljujući njihovom povjerenju donijeti odluke npr. da se ispred Kaptola uredi cvjetna lijeha i posadi drvo banane. Takvi su ljudi mogli pristupati javnim funkcijama. A kindiji i nikolići su pod bajerom ispijali svoje jeftino piće, bauljajući kroz sisački sumrak prma svojim ništavilima. Eto, o tome sam razmišljao u realnosti dana 16. prosinca 2005. Ali i o tome koliko je poštenja tamo vani, među vama što se vozite našim autobusima, što spremate svoje ispite, što upravo nakon radnog dana sređujete vaše strojeve, što idete u vrtiće po svoju djecu, što kuhate ručkove, što navečer prebirete po novčaniku planirajući kako sutra kupti barem nešto od onoga što trebate ....Znam, jako patetično, ali pitate me kako se osjećam. Pa ne bumo se baš predali! OK?!
Post je objavljen 17.12.2005. u 00:41 sati.