Plakao je... I tu scenu neću nikad zaboravit. Jer ja sam stajala nepomično, gledala ga, nisam ništa govorila, nisam ga mogla zagrlit, poljubit... samo sam stajala i buljila u njega... Gladala sam čovjeka koji plače kao malo dijete, koji se nije sramio pokazati suze i bujicu osjećaja koja je tog trenutka potekla iz njega. Gledala sam svog dečka, točnije bivšeg dečka i sve se činilo tako jednostavno, tako je sve bilo gotovo. Gledala sam ga i gledala i gledala i nisam znala što mu reći. Osobi s kojom sam provela toliko godina i kojoj sam do jučer sve govorila nisam imala šta za reć. Žalosno, pomoslila sam. Stalno je ponavljao "Ali ljube zašto, ali ljube...". Nitko me više neće kao on nazvati ljube i znam, znam da svaki put kad netko novi to učini sjetit ću se M.-a. Htjela sam reći svašta, utješiti ga, reći da će bit bolje, ali nisam rekla ništa, jer moje svašta izgovoreno njemu ne može promjeniti ništa. I tako sam ga gledala i svi oni trenuci, sve minute koje sam ga gledala činili su se kao vječnost... E da, takve teške stvari se čine kao vječnost, dok one lijepe brzo, prebrzo prođu... Nije vikao, nije vrijeđao, samo se okrenuo i otišao, pa se ponovno vratio i poljubio me u obraz. Ja danas plačem kao on jučer... I proći će, znam da hoće, ali je teže nego što sam mislila i zamislila...
Jer tako se jednostavno trebalo sve završit, barem u mojoj glavi, barem jučer... Svatko kreće svojim putem, nekim novim životnim stazama. A danas sam se probudila i svoju stazu ne pronalazim, ne znam na koji put da zakoračim. Jer puta nema ili ga barem ja ne vidim. Ali biti će bolje, mora bit...
Nisam mu rekla za Novog, nisam mogla niti mi se činilo fer da mu kažem. Iako mislim da zna i da nije htjeo pitat možda da još više sve to ne boli. Rekao je da je primjetio da sam se promjenila nakon što sam se vratila sa skijanja. I prije sam išla na skijanja pa sam se vraćala ona stara. Ovog puta ne i on je toga svjestan. Nije vršio presing da pokušamo spasit ono što se spasit da, samo je rekao da je bolje da se ne viđamo jer da misli da kad bi se vidjeli da bi se u njemu pobudila nada da budemo ponovno zajedno. Zamolio me da ga ne zovem, ne šaljem poruke i da mu treba vremena za sve. Iznad svega poštujem njega, pa tako i njegove odluke. Jer ja sam ko tipična predstavnica ženskog roda htjela da ostanemo dobri, da se čujemo i vidimo s vremena na vrijeme a ne da izgubimo svaki kontakt. Iako svi mi negdje duboko u nama znamo da je to teško izvedivo. On se okrenuo i otišao. Ja sam ostala stajati i dalje gledajući u njega, gledajući kako odlazi dio mog života. Došao je kraj...
Moje cure( koje su o svemu bile unaprijed obavještene) su me izvela van, cugale smo i plesale, raspašoj totalni napravile po Rijeci, nismo mogle izabrat bolji dan za izlazak, sve manje više naša generacija i nešto starija rulja, nema mulaca i hoćete iskreno: odlično sam se provela i zabavila. U 1 sam došla doma, pojela cijelu Milka čokoladu i zaspala s mislima o ničemu... Tako je najbolje, pomislila sam prije nego sam zaklopila oči. Novi me cijelu večer zabavljao porukama jer je bio u mogućnosti( inače baš navečer ne može slati poruke) tako da mi je to još više popravilo večer. Nisam mu još rekla da sam prekinula s M.-om jer ne bi voljela da misli da je to zbog njega. Jer iskreno ni ne znam da li je to baš zbog Novog jer sam svjesna da ga ne mogu imat, mislim da je Novi bio samo netko tko mi je pokazao da ja mogu, znam i želim drugačije od ovog što sam imala do sada s M.-om.
Čudno mi je, danas me M. nije ujutro budio kao što je to uvijek radio, nije bilo njegova poziva ni poruka. Moram se naučiti na tišinu u stanu. Novi se javio ujutro dok sam još spavala pa ću mu sad odgovorit na poruku.
Znate šta mrzim najviše od svega kad su prekidi u pitanju? Vraćanje stvari. Tvoje- moje. Do jučer je bilo naše. To sam oduvijek mrzila, sa svakim dečkom s kojim sam bila duže mrzila sam tu razmjenu. A to nisam mogla izbjeć ni s M.-om. Knjige za koje smo do donedavno mislili da će biti naše, da će stajat na našoj polici, u našem stanu, da će ih i naša djeca čitati. Svi filmovi i cd-i, njegove dvije majice, njegov usb, slušalice... Dvije godine je stalo u jednu malo veću vreću. Moje stvari koje su bile kod njega također. Nisam vraćala stvari koje mi je poklonio jer mi se to činilo previše ružno i nemam običaj to vraćat. Isto tako je i on postupio, i to mi se sviđa, jer bi se osjećala stvarno loše da mi je išao vraćat majice, parfeme i sve ostalo šta sam mu poklonila.
Krećem dalje, imam ispit danas( još i to!), navečer mi dolazi frendica iz Češke koja tamo studira i koju nisam vidjela više od 3 mjeseca. Opet cure idu van, idem disat punim plućima i sama sebi dokazat da ja mogu to sama...
Danas se neću vidjet s Novim, bolje je tako, treba mi vrijeme koje je samo moje. A za daysleepera, Novi ima 26 godina tako da nije puno stariji od mene i nema baš neku spiku. Dobro možda i ima, ali neću vam priznat! :)
Do švrakanja, pozdrav i pusa
Svira: The Black Eyed Peas: Monkey Business( nešto da me digne! :))
Post je objavljen 16.12.2005. u 12:38 sati.