jučer je bijo.
nakon dugo vremena opet sam imala priliku ponoviti staru lekciju o tome da sami stvaramo probleme kao i ljepotu. sasvim običan dan, bez izvanrednih događanja podsjetio me na to dragocjeno saznanje.
otpustila sam mozak i prepustila ga samog sebi, da sluša. nije smio govorit. nije smio zahijevat. trebao je samo BITI. a on je gledao i nije razmišljao. možda baš zato jer je bio prepušten sam sebi, okrenuo se prema stvarima koje ga vesele i prema ljudima koje voli. zurio je u njih a onda ih je počeo osjećati. uvijek je to jednako iskustvo, rijetko i dragocjeno. osjećaj mira, zahvalnosti u trenutku kada shvatiš da su svi ljudi oko tebe drago kamenje, svaki različite boje i oblika no neprocjenjivi, a svaki događaj koliko god ružan bio prilika da naučiš i spoznaš tajne koje će te dignuti jednu razinu više na ljestvici ljudskosti.
i jedna linija u tijelu koju osjećaš i fizički, ona koja se pruža od želuca do srca pa produži svoj put do trećeg oka, topla brazda koja te grije i širi se grudima i donosi ti osjećaj mira i ponovno nađene lakoće.
duh bez težine, bez briga, bez ožiljaka, samo ljubav...
Post je objavljen 16.12.2005. u 12:00 sati.