Rano je jutro, a ja već na nogama, po neznam koji put se budim rano, i pitam se gdje su nestali dani kada sam imao i volje isnage da spavam duže.
Probudiš se, obaviš sve potrebno (a više mi se ni to ne da), i uz kavu završiš uz računalo, stvarno dosadno.
Jedina stvar što me veseli je da ću vidjeti svoju "najdražu", i samo to.
Jer znam da ću opet slušati kako joj je bilo u školi, kojeg profesora voli, kojeg ne voli, tko je bio peder itd.
Ni sama nezna koliko nekada može biti naporna, a kada joj to kažeš onda si ti najveće đubre na svijetu, zato je bolje šutjeti, i nadati se da neće još dugo.
Pitam se zašto je sve to ponekad tako teško, stvarno neznam, ali znam da je biti sam još teže, pa se valja portuditi.
Post je objavljen 16.12.2005. u 09:15 sati.