Bio jedan štakor koji se zvao Šlumrl i koji je previše gledao televiziju. Pratio je i Prvi i Drugi i Treći program i Satelitski program i gledao je filmove na videu, od časa kad bi se probudio pa sve dok bi ponovo zaspao. Od tolikog gledanja različitih televizijskih emisija ništa drugo nije stizao uraditi dok je bio budan, ali je zato imao lude snove. To što je on sanjao ne može se riječima opisati. Nakon nekoliko godina takva života sve mu se pomiješalo: više nije točno znao što je zaista doživio, što je gledao na televiziji, a što sanjao.
Štakor Šlumrl je živio u staroj kući u Jurjevskoj ulici kod stare gđe Kvrgović. Gđa Kvrgović je ujutro, čim bi se probudila, upalila televizor, sjela na kauč i gledala televiziju do svršetka svih programa. U jednoj ruci je neprestano držala daljinski upravljač i svaki čas mijenjala program koji je gledala, a drugom rukom je vadila kekse iz kutije i trpala ih u usta. Štakor Šlumrl je boravio ispod kauča. Izvirivao je ispod kauča i gledao televiziju, a hranio se mrvicama keksa koje su padale na pod, pravo pred njegovu njuškicu. Pored njega je na isti način živio i pauk Dlakovanović-Osmonožac. I kako se obojici sve u glavi izmiješalo, a ionako su im glave bile prepune svega i svačega, pauk Dlakovanović-Osmonožac postao je još luđi od štakora Šlumrla, ali priča o pauku Dlakovanoviću-Osmonošcu je druga priča kojom ćemo se pozabaviti drugom prilikom. Gđa Kvrgović nije skidala pogled s televizijskog ekrana, pa tako nije imala pojma da ispod nje žive štakor i pauk.
I tako su njih troje živjeli - moglo bi se reći sretno - sve dok se jednog dana gđa Kvrgović nije toliko zanijela prateći neki kviz da je stavila daljinski upravljač u usta, misleći da je keks, i snažno zagrizla. Naglo ga je ispljunula i daljinski upravljač je pao na pod, među mrvice. Gđa Kvrgović se sagnula da ga podigne i spazila da je iz mraka ispod ruba kauča netko gleda. Napregnula je oči da razazna što je to u mraku. Spazila je Šlumrla kako je gleda crvenim, zakrvavljenim očima, izbezumljenim od buljenja u šarene titrave sličice, te dvadeset i sedam očiju divovskog pauka Dlakovanović-Osmonošca, prestravila se, vrisnula i pala u nesvijest.
Vrisak gđe Kvrgović privukao je njezina podstanara, studenta Varagu. Otvorio je vrata i povirio u sobu svoje gazdarice, kamo inače nikada nije ulazio. Spazio je gđu Kvrgović kako leži na podu bez svijesti i hitno pozvao Hitnu pomoć. Učas su se pred kućom zaustavila bijela ambulantna kola Hitne pomoći, u stan su ušla dva bolničara u bijelim odorama, podigli gđu Kvrgović na nosila i iznijeli je iz ove priče. Ali su, prije odlaska, isključili televizor.
Štakor Šlumrl i pauk Dlakovanović-Osmonožac našli su se odjednom u okolnostima za koje su bili sasvim nespremni, bez televizije i svježih mrvica, kao da su se prenuli iz dubokog sna. I to kao da su se prenuli iz ugodnog sna i probudili u surovoj stvarnosti. Šlumrl je treptao očicama, zbunjeno migao brkovima i pitao se: tko sam ja? Gdje sam se to našao? Što sada?
I kako je bio potpuno izluđen od reklama, vijesti, dokumentarnih emisija, filmova, muzičkih spotova, kvizova, TV-repriza i svega što se na malom ekranu može vidjeti, polako mu se u smućenoj glavi kristalizirala luda pomisao: ja sam školjka i živim na dnu mora!
Kao u bunilu otišao je u kuhinju, izvukao iz komode porculanski tanjur, preokrenuo ga, podvukao se ispod njega i sklupčao.
- To je to! - mislio je. - Sve je u redu!
Ali uskoro se prisjetio nečega što ga je uznemirilo: - A gdje je more?
Odcapkao je u kupaonicu vukući tanjur na leđima, ali mora nije bilo ondje. Odcapkao je u smočnicu - nije ga bilo ni tamo. Prošao je cijeli stan uzduž i poprijeko, ali more nigdje nije našao. To ga je veoma zabrinulo. Tako zabrinut naišao je na pauka Dlakovanović-Osmonošca.
- Dobar dan, kolega - ljubazno mu se obratio izvirujući ispod ruba tanjura. - Biste li bili tako ljubazni da mi kažete gdje je najbliže more?
- Ne može! - obrecnuo se suludi pauk. - Ja sam voditelj kviza! Ja postavljam pitanja! Ja pitam: - Gdje je najbliže more?
- Ne znam. Zato i pitam...
- Ne zna! Ne zna! - vrištao je pauk. - Propustili ste priliku da dobijete vrijednu nagradu!
- A kako bih doznao gdje je more?
- Ja postavljam pitanja? Kako biste doznali gdje je more?
- Mora da je more negdje u blizini... - glasno je razmišljao Šlumrl zguren ispod tanjura. - Vidio sam ga nedavno, na televiziji...
- Bravo! - uzviknuo je Dlakovanović-Osmonožac i razrogačio svih dvadeset i sedam očiju. - Pet bodova! Naše prelijepe hostese uručit će vam vrijednu nagradu: deset dana besplatnog ljetovanja na moru! Idite! Idite, sretni natjecatelju, dobro se zabavite!
- Gdje... kamo... kuda... odakle... dokle...? - mucao je Šlumrl. - Kako da pronađem more?
- Ja postavljam pitanja! Kako da...?
- Ne! - prekinuo ga je Šlumrl. - Pravi voditelj kviza zna sve odgovore. Ako natjecatelj ne zna, voditelj kaže pravi odgovor.
- U pravu si - Dlakovanović-Osmonožac je skupio sve svoje noge poda se i zamislio se. - Znam! More je ondje gdje je! A do mora ide se ovako: izađe se iz kuhinje, prijeđe se hodnik, izađe se na stubište, spusti se pred kuću... i pravo prema moru! Sretno! Sretno! Zbogom! Idite!
- Bravo! - uzviknuo je Šlumrl. - Puno ti hvala! Idem! Idem!
Šlumrl je izjurio na stepenište, spuštao se stepenicu po stepenicu pazeći da mu se tanjur na leđima ne razbije, promašio je izlaz iz kuće i spustio se do kraja, u podrum. U podrumu je živjela štakorica Šramica.
- Tko si ti? - rekla je začuđeno kad je vidjela tanjur koji joj se primiče.
- Ja sam školjka i tražim more - odgovorio je Šlumrl.
Šramica se uspravila na zadnje noge, ljubopitljivo uzdignula obrve i obišla tanjur.
- A da ti nisi onaj bedasti štakor Šlumrl koji po cijele dane bulji u televiziju?
- Ne! - odlučno je on porekao. - Jesam Šlumrl, ali nisam štakor! Ja sam školjka Šlumrl i tražim more!
- Ma nemoj! - podsmjehnula se Šramica. - Da ti nisi onaj bedasti štakor Šlumrl koji je svojevremeno umislio da je jež i mjesecima nosio četku na leđima?
- Ne! - ljutito je prosiktao Šlumrl. - Ja sam školjka i...
- Tražiš more! - prekinula ga je ona. - Znam, znam, čula sam.
- Tako je. Dakle, reci mi: gdje je more?
Šramica je zamišljeno češkala njuškicu šapicom i naposlijetku rekla:
- Ovdje.
- Kako - ovdje? - zgranuo se štakor-školjka. - A gdje je voda?
- Sada je nema jer je oseka. Ali doći će...
- Izvrsno! - obradovao se Šlumrl. - A tko si ti?
Šramica je ponovo razmišljala nekoliko časaka prije nego je odgovorila:
- Ja sam morska sirena.
Šlumrl se jako obradovao:
- More! Morska sirena! Ja školjka! Sve je u najboljem redu!
- Aha! - rekla je Šramica. - Srela sam svakakvih štakora, izgleda da je došlo vrijeme da se počnem družiti sa školjkom. Slobodno ostani u mom zaljevu.
I tako su njih dvoje nastavili živjeti u podrumu. Šlumrl je pričao Šramici nevjerojatne priče, Šramica je donosila otpatke hamburgera iz obližnjeg kioska kojima su se slasno gostili i živjeli su sretno i zadovoljno do daljnjega.
U podrumskom hodniku živjela je štakorica Šramica sa štakorom Šlumrlom koji se smušio od gledanja televizije i umislio da je školjka. Šramica je donosila otpatke hamburgera iz obližnjeg kioska kojima su se slasno gostili, a Šlumrl joj je pričao nevjerojatne smušene priče. Njegove priče bile su plod višegodišnjeg praćenja Prvog programa, Drugog programa, Trećeg programa i Satelitske televizije, te svega što je na osnovu toga sanjao, bez glave i repa, kao kad se daljinskim upravljačem sumanuto mijenjaju programi.
U skladu s uvjerenjem da je školjka, Šlumrl je stalno nosio na leđima porculanski tanjur i ni za živu glavu ga ne bi napustio. Šramica se obično odmarala naslonjena na Šlumrlov tanjur, više ne slušajući nego slušajući što on priča, i pljuskala repom po mlaki na dnu hodnika da bi Šlumrl imao dojam kako žive na dnu mora. Ona je voljela Šlumrlove priče jer uopće nije bilo važno sluša li ih ili ne, mogla ih je "na jedno uho unutra, a na drugo van" i neometano misliti svoje, ali ju je njegov glas umirivao, i dokle god ga je čula, znala je da nije sama. I tako su Šramica i Šlumrl živjeli sretno i zadovoljno.
Ali život je takav da nikoga ne pošteđuje nevolja. Tako se i u njihovom životu jednoga dana pojavila nevolja u liku i djelu štakora Vice du Havillenda Vancodropulousa. Vice du Havillend Vancodropulous je gajio tople osjećaje prema Šramici, ali mu ih ona nije uzvraćala, te je on navraćao dva puta godišnje da provjeri nije li se u međuvremenu predomislila.
Štakor Vice du Havillend Vancodropulous se pojavio u reprezentativnom izdanju: nasmrdio se u elitnoj kanalizaciji i donio trulu mrkvu na poklon.
- No, kak smo kaj? - nacerio se za pozdrav i iskezio sjekutiće što je zanosnije mogao.
- Ah, to si ti... - smrklo se Šramici pred očima znajući da će je Vice du Havillend Vancodropulous ponovo gnjaviti neuzvraćenim osjećajima.
- Imaš lijep namještaj - pohvalio ju je Vice naslonivši se s druge strane na tanjur.
- Nije to namještaj! - presjekla ga je ljutito. - To je školjka!
- To da je školjka? - začudio se Vice du Havillend Vancodropulous. - Pa to je porculanski tanjur. Barem ja znam razliku između tanjura i školjke!
Šlumrl je slučajno šutio kada je Vice du Havillend Vancodropulous došao, a sad je zapanjeno slušao.
- Odakle bi ti to znao?! - prezrivo je Šramica odmjerila Vicu. - Ma nemoj!
- Živio sam godinama iza ribljeg restorana. Otpaci su im bili puni školjaka i polomljenih tanjura...
- Pih! - prezrivo je otpuhnula Šramica da bi Vici du Havillendu Vancodropulousu dala na znanje da joj uopće nije stalo do njegovog mišljenja.
- Iiiiiii! - istovremeno je ljutito zaskvičao Šlumrl.
- Pa to se glasa! - začuđeno je Vice pogledao tanjur.
- Naravno - s visoka ga je Pogledala Šramica. - Zar ti nisam rekla da je to školjka?
- Školjka?! A.... - Vice se zamislio. - A da to nije onaj smušeni štakor Šlumrl kome se pobrkalo u glavi od prevelikog gledanja televizije?
-Iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii...! - zaskvičao je Šlumrl koji nije mogao čuti goru stvar.
- Vidiš kako si rasrdio školjku tvojim glupim teorijama! - planula je Šramica uznemirena znajući kako je takva izjava pogodila njezina dragoga.
- Aha... - ustuknuo je Vice du Havillend Vancodropulous. Shvatio je da se našao u nepredviđenoj i neželjenoj situaciji u kojoj nije uputno počiniti nikakav pogrešni korak da mu izgledi kod Šramice ne bi propali za sav život. Ušutio je i zagledao se u Šramicu. Ona je ljutito izbjegavala njegov pogled, prezrivo mu okrenuvši leđa. Nakon podužeg razmišljanja Vice du Havillend Vancodropulous je oprezno počeo:
- Dobro, kad si već odlučila da se družiš sa školjkom, mogla si naći neku bolju školjku. Neku bisernicu, pravu školjku, a ne priljepak, poluškoljku...
- Što hoćeš time reći?! - obrecnula se Šramica. - Kakva bisernica, kakav priljepak...?
- Pa to je barem očigledno - Vice du Havillend Vancodropulous se preobratio u stručnjaka. - Najbolje, prave školjke imaju dva poklopca, gornji i donji. Jedino priljepci imaju samo jedan oklop na leđima, a priljepci su, zna se, najnecjenjenije od svih školjaka. Zapravo se ni ne zna jesu li to prave školjke ili degenerirane kornjače...
U tom trenu, kao spas s neba, dok Vice nije izustio još nešto gore, odozgo se na debeloj niti paučine sjurio pauk Dlakovanović-Osmonožac i zaustavio neposredno iznad njihovih glava.
- Ha! - uskliknuo je. - Novi natjecatelj! Reflektori! Kamere! Imamo novog natjecatelja!
Pauk Dlakovanović-Osmonožac je godinama gledao televiziju zajedno sa Šlumrlom i umislio je da je voditelj televizijskog kviza.
- Hostese! Draga publiko! - urlao je pauk Dlakovanović-Osmonožac. - Obratite pažnju, novi natjecatelj!
Vice du Havillend Vancodropulous je zapanjeno gledao pauka Dlakovanovića-Osmonošca i još zapanjenije Šramicu koja, budući naviknuta na Dlakovanović-Osmonošca nije pokazivala nikakve znakove zbunjenosti.
- Što je ovo? - zapanjeno je profrfljao Vice du Havillend Vancodropulous.
- Tišina, natjecatelju! - oštro ga je opomenuo Dlakovanović-Osmonožac. - Ovdje ja postavljam pitanja! - i opako se zabuljio sa svih svojih dvadeset i sedam očiju u Vicu du Havillend Vancodropulousa.
- Ovo je luda kuća! - uskliknuo je Vice.
- Ne! Ovo je "Kolo sreće"! - zatreperio je Dlakovanović-Osmonožac svim nogama i ticalima. - I naš sponzor, "Turboprdek"! O, jeee! Jaje i po - kunu i po! Pošto pet komada?
- Prosim? - ustuknuo je Vice du Havillend Vancodropulous. - Meni govorite?
- Meni, tebi, njima, svima! Svima, njima, tebi, meni! Tebi, tebi, ti! Odgovori: jaje i po - kunu i po! Pošto pet komada? Tko ne zna odgovor, siječem mu rep! Tko nema repa, nije lijep! Pošto pet komada?
- Čega?
- Ovdje ja postavljam pitanja! A nagrada je lijepa, okrugla, plosnata i udubljena! Što je nagrada? Pošto pet komada?
- Izvin'te, prosim lijepo, žurim! - naglo je podvio rep Vice du Havillend Vancodropulous. - Neodgodivi poslovi me čekaju. Inspekcija kontejnera...
- Ma ko te šiša?! - dobacila mu je uvrijeđena Šramica.
- Odgovor! Ogovor! Odgovor! - vikao je za Vicom Dlakovanović-Osmonožac. - Tko će mi odgovoriti ako je natjecatelj pobjegao? Ajde ti, školjko!
- Dva ili sedam - procijedio je Šlumrl.
- Dva ili sedam! Odgovor! I to mi je odgovor! - kliktao je pauk. - Odgovor je odgovor, a odgovor zaslužuje nagradu našeg sponzora! Hostese! Donesite nagradu!
I ako u životu svaka krpa nađe zakrpu, a svaka budala - ako je dovoljno uporna - još budalastije sljedbenike, na paukov poziv se pojaviše četiri bijele mišice gurajući kobaltnomodri tanjur.
- Izvolite, sretni natjecatelju, pobjedniče večerašnjeg "Kola sreće"! Prihvatite nagradu prije nego počne izvlačenje lota! Selimo se na novu lokaciju! Pljesak, molim!
Bijele mišice su izdresirano zapljeskale, a Dlakovanović-Osmonožac se po svojoj niti vinuo u gornje katove. U trenu je oko Šramice i Šlumrla nastala grobna tišina.
Šlumrl je oprezno nadigao rub svoga pokrovnog tanjura i žmirkajući se zagledao u prekrasan kobaltnomodri tanjur koji je ležao pred njim.
- Što je to? - zapitao je.
- Drugi dio tvog oklopa - rekla mu je Šramica. - Upravo su ga vratili s kemijskog čišćenja.
- Aaaaa - novost je polako probijala put u ispremiješane Šlumrlove moždane vijuge, a onda je ozareno uzviknuo: - AAAAAAA!
- Aha - blagonaklono je potvrdila Šramica.
- Konačno sam dobio nazad drugi dio svog omotača! Nitko me više neće sumnjičiti da sam pišljivi priljepak! Ja sam ono što jesam - školjka bisernica! Štit gore, štit dolje, to sam ja!
I tako su Šlumrl i Šramica živjeli nadalje još sretnije i zadovoljnije, što se za Vicu du Havillend Vancodropulousa ne bi moglo reći.
U podrumskom hodniku živjela je štakorica Šramica sa štakorom Šlumrlom koji se smutio od gledanja televizije i umislio da je školjka-bisernica. Šramica je donosila otpatke hamburgera iz obližnjeg kioska s kojima su se slasno gostili, a Šlumrl joj je pričao neopisive i neprepričljive priče. Njegove priče bile su plod višegodišnjeg praćenja Prvog programa, Drugog programa, Trećeg programa i Satelitske televizije, te svega što je na osnovu toga sanjao, kao kad se daljinskim upravljačem mijenjaju programi bez obzira što se na kojem prikazuje.
U skladu s uvjerenjem da je školjka, Šlumrl je stalno boravio između dva porculanska tanjura i ni za živu glavu ih ne bi napustio. Šramica se obično odmarala naslonjena na gornji tanjur, više ne slušajući nego slušajući što on priča, i pljuskala repom po mlaki na dnu hodnika da bi Šlumrl opstao u dojmu kako obližnji žal zapljuskuju valovi. Ona je voljela Šlumrlove priče jer uopće nije bilo važno sluša li ih ili ne, nije trebala ništa više no povremeno reći "Aha", "Pa da" ili "Ma nemoj?!" i mogla je pritom neometano misliti što god hoće, dok ju je njegov glas umirivao jer dokle god ga je čula znala je da nije sama. I tako su Šramica i Šlumrl živjeli sretno i zadovoljno.
Ali život je takav da nikoga ne poštedi nevolja. Tako se i u njihovom životu jednoga dana pojavila nevolja u liku i djelu pauka Dlakovanović-Osmonošca u pratnji četiri bijele mišice. Spustio se nečujno po niti paučine i zaurlao kad se našao nad Šramicinom glavom:
- Kviz! Vrijeme je za kviz! Kvizzzzzzzzz! Kvizas! Znanje-imanje! Tko umije - njemu dvije! - a mišice su strčale niz stepenice i zborno zapjevale.
- O, jeeeee! O, jeeeee!
Šramica se od iznenadne prepasti preturila na leđa, a kad je razaznala o čemu se radi preplavio ju je silan gnjev. Sreća Dlakovanovićeva da je visio izvan njena dohvata.
- Daminisinikadvišeneštotakvonapravio! - izderala se Šramica. - Počupatćutisvihosamnogu! Sramtebilo! - izgubila je dah kako se uzrujala i izderala, te se morala prihvatiti šapicom za srce.
- Dragi gledatelji, dragi slušatelji i dragi sudionici! - nije se smeo pauk Dlakovanović-Osmonožac. - Došla koka s četiri oka! Sve vidi, sve čuje - nikoga ne zarezuje!
- Luđak! Manijak! Monstrum! - soptala je Šramica pribirući se. - Stopostotni idiot! Lud sto gradi!
- O, jeeeee! O, jeeeee! - pjevale su mišice i skladno tapkale malim nožicama.
- Ekete bekete! - povikao je pauk Dlakovanović-Osmonožac. - Današnje nagradno pitanje: što je biser? Racite vi, milagero!
- Kako si me to nazvao? - osupnula se Šramica. - Sad ću te gađati nečim... - i rastrčala se uokolo tražeći s čim bi mogla gađati pauka. No sve što joj je bilo na dohvatu bilo je preteško da bi mogla baciti.
- Oho-ho! Danas smo živahni! - uzvikivao je je pauk Dlakovanović-Osmonožac. - No, pa - kako ste danas, mila gospo?
- Čekaj da se pogodim nečim pa ćeš vidjeti! - ciknula je ona. Odjednom je trgne tihi glas koji je dopro iza njezinih leđa jedva na razini čujnosti:
- Mila...
Ona se osvrne, a glas dopre ponovo, malko glasnije:
- Mila!
To je Šlumrl nadigao svoj gornji pokrov i kroz razmak između dva ruba tanjura vidjelo se kako mu u mraku unutrašnjosti njegove nestambe sjaje oči.
- Psssst... Dođi...
Iznenađena Šramica se sagne uhom do rastvorenog procjepa, a on joj iznutra šapne:
- Mila, spomenuo je biser! Biser! Pusti me da nasamo porazgovaram s njim. Molim te, ostavi nas na čas.
Zbunjena Šramica i dalje kipeći od bijesa bez riječi krene u najdalji ugao podruma, a otamo izađe na dvorište i iz dvorišta tko zna kamo, i tako je Šlumrl ostao nasamo s paukom Dlakovanović-Osmonožcem i njegovom pratnjom.
- SMETNJE NA VEZAMA! PREKID PRIJENOSA! GASI REFLEKTORE! - zadere se Šlumrl.
Pauk se munjevito spusti do njegove porculanske školjke i prozbori:
- Ma što mi ne kažeš?!
- Aha! - reče mu ozbiljno Šlumrl. - I ne samo to! Znaš li ti da na drugom katu živi mali Dinko Sokol?
- Znam - potvrdi pauk Dlakovanović-Osmonožac.
- A znaš li da on ima prekrasne raznobojne i šarene staklene i porculanske i plastične i keramičke i željezne špekule?
- To već malo manje znam.
- E, sad znaš! - odlučno će Šlumrl. - A ti imaš četiri bijele mišice... Znaš li što bismo mogli s njima?
- Pojma nemam - pošteno prizna pauk Dlakovanović-Osmonožac. - S mišicama ili sa špekulama?
- Dođi bliže, pa ću ti šapnuti - stišao je glas Šlumrl. - Znam kako ukloniti smetnje na vezama, kako ponovo početi prijenos, i još ću ti reći oko milijun zanimljivih pitanja, pogodnih za kvizove...
To je, naravno, bila ponuda kojoj pauk Dlakovanović-Osmonožac nije mogao odoljeti.
Kad se Šramica vratila tko zna odakle sve je izgledalo kao uvijek: pauka i njegove mišje pratnje nije bilo nigdje na vidiku, samo su u najdubljem dnu podruma ležala dva porculanska tanjura, jedan preokrenut na drugi, unutar kojih je boravio sklupčani štakor Šlumrl koji je umislio da je školjka. Šramica se opruži pored njega i podigne uvis umorne nožice, no tek što se najbolje raskomotila, niz stepenice se spusti štakor Vice du Havillend Vancodropulous.
Vice du Havillend Vancodropulous je gajio tople osjećaje prema Šramici, ali mu ih ona nije uzvraćala, te je on navraćao dva puta godišnje da provjeri nije li se u međuvremenu predomislila.
Štakor Vice du Havillend Vancodropulous se pojavio u reprezentativnom izdanju: nasmrdio se u elitnoj kanalizaciji i donio trulu mrkvu na poklon.
- No, kak smo kaj? - nacerio se za pozdrav i iskezio sjekutiće što je zanosnije mogao.
- Ah, to si ti... - smrklo se Šramici pred očima znajući da će je Vice du Havillend Vancodropulous ponovo gnjaviti neuzvraćenim osjećajima. - Samo si mi još ti danas trebao!
- Imaš lijep namještaj - pohvalio ju je Vice naslonivši se s druge strane na tanjur.
- Nije to namještaj! - presijekla ga je ljutito. - To je školjka!
- Ah, da! Znam! - nasmiješi se on dobrohotno, na što se ona srdito naroguši:
- Ako si došao prosipati svoje mudrosti, slobodno se odmah vrati otkuda si došao!
- Nikako! - uzvikne on. - Ne želim se petljati u tuđe poslove! - ustvrdi prijetvorno. - Ako ti misliš da je to školjka, ja nemam ništa protiv: neka to za tebe i dalje bude školjka! Ali otorinolaringoginekolog Marinko Popokatepetl kaže za školjke...
- Ne želim slušati! - Šramica prekrije svoje uši prednjem i stražnjim nožicama. - Eto, sad pričaj što hoćeš. Ništa te ne čujem!
Nato se lagano nadigne Šlumrlov gornji pokrov i začuje se njegov glas:
- Ali mene to zanima!
- Zanima te?! - iskezi se Vice du Havillend Vancodropulous. - Otorinolaringolog Marinko Popokatepetl kaže da svaka prava školjka ima bisere! Ako nema bisere - nije prava školjka! Ako nije prava školjka, nije školjka! - I značajno zašuti.
- Biserrri... biserrri... bi.... rrrrrr.... - rkao je nešto Šlumrl kao za sebe.
Vice du Havillend Vancodropulous potapša Šramicu po ramenu, ona okrene glavu ka njemu i spusti šapice s ušiju:
- Što 'oćeš? - zapita osorno.
- Hoće ti nešto reći - Vice du Havillend Vancodropulous pokaže na Šlumrla. Iz njegova pokrova i dalje je dopiralo: - Biserrri... biii... serrr... rrri....
- Da, dragi? - naivno upita Šramica.
- Mila, imam nešto za tebe.
- Daaa? - ona se odmah obraduje.
- Što? - sumnjičavo se uplete Vice du Havillend Vancodropulous.
- Biser! - objavi Šlumrl.
Šramica i Vice du Havillend Vancodropulous se zapanjeno ukoče. Nisu se ni pomaknuli kad se gornji tanjur nadigao, a kroz razmak se ispružila košćata Šlumrlova ručica i spustila pred Šramicu savršeno okruglu caklastu kuglicu. Tanjur se ponovo nadigne i ručica spusti još jednu kuglicu: ovaj puta staklasto prozirnu, s predivnim šarenim ornamentom u središtu.
- Evo, mila, za tebe...
Šramica se prene i radosno cikne:
- Dragi! Tako prekrasan dar! Da to nisu biseri?!
- Biiiserrriiii... - potvrdno je otegnuo Šlumrl.
- Nikada nisam vidio takve bisere! - hukne Vice du Havillend Vancodropulous.
- Nikada ti nisi vidio nikakve bisere! - prezrivo se obrecne Šramica. - To su sasvim posebni biseri, biseri nad biserima! Šlumrlovi biseri! - i sagne se, prihvati ih, prigrli na prsa i zaneseno se počne okretati s njima.
Vice du Havillend Vancodropulous je sve to gledao razrogačenim očima, a onda iz njega provali, nije se mogao kontrolirati:
- Vi ste oboje ludi, ne zna se tko luđi! I ja lud što ovdje tratim vrijeme! Idem! - te jurne ka izlazu. Na vrhu stepeništa na njega se sruče četiri bijele mišice, svaka ga zgrabi za po jednu nogu i rastegnu ga, a nad glavom mu se zanjiše na niti paučine pauk Dlakovanović-Osmonožac i počne urlikati:
- Ponedjeljkom pošto poto - poto pošto ponedjeljkom potom! Raci i ortaci: nosili su ratluk u grad rahatluk da zapečate ortakluk...
Ali Šlumrl i Šramica to nisu ni čuli ni vidjeli. Ona se zavalila na svoju školjku, uzdignula pred očima bisere - u svakoj šapici po jedan, i oko njih se talasalo more, bezgranično široko i nemjerljivo duboko, plavo i slano, kakvo je bilo od početka svijeta i kakvo će biti do kraja vremena.
