Iz dana u dan ja sam samo njegova, on samo moj. Na trenutak il dva, uopće mi nije važno. I sviđa mi se osjećaj da sam njegova, da me želi, da me gleda kao nitko do sad. Takav je uvijek početak, znam. I ne želim da taj početak ima kraj. Lijepo je napisala Bellissima: kriva sam jer volim...
Kad tad će doći kraj, divna bajka će završit, ljubav i želju za nečim novim jednog dana će istopiti ono sunce koje je sjalo za nas. Znam, sve znam. I sve su priče ispričane u vezi toga, puno će riječi biti bačeno u vjetar i zaboravi. Vjerovatno ponekad, dok sama budem ležala u mračnoj sobi, neću moći a da se ne zapita gdje je sve to nestalo. Jer nitko od nas dvoje trenutak ili dva ne može pretvoriti u vječnost...
...
I kriva sam jer ne volim više M.-a, jer je sve lijepo nestalo. Kocka je bačena, danas ću M.-u reć da više tako ne ide, da ne želim biti više s njim. Ne pitajte kako ću to izvest, to ni sama ne znam. Jer savršenog scenarija za prekid nema. Moram to učinit jer me previše guši. Ne mogu više lagat čovjeku s kojim sam provela dvije godine. Voljeli smo se, jesmo i to jako, snažno i želim da tako ostane. Želim da oboje pamtimo lijepe trenutke, ljubav koja nas je spaja, a ne da ni njemu ni meni ostanu u sjećanju svađe i ružne riječi kojih je u ovih par dana palo podosta. Uvijek ću ga nosit kao divnu sličicu u mom srcu, kao predivnu priču koju je ispričao moj i njegov život.
Moja ljubav prema M.-u se pretvorila u poštovanje prema divnoj osobi, prema pažljivom muškarcu koji je bio spreman za mene učiniti sve. Gledam ga, vidim prijatelja u njemu, dragu i toplu osobu koja još puno toga u životu ima za dati i primiti. Ali ga ne gledam više kao ljubavnika, kao muškarca kojeg silno želim zagrlit, poljubit, ne izgaram više od želje da vodimo ljubav i da budem njegova. Više ne...
Post je objavljen 15.12.2005. u 15:24 sati.