Gledam prozirnu casu koja me tjesi,al svaka noc bez tebe tugu mi mnozi.
Krade mi san tisina i misao lijepa,i pitanja dali ce uvijek za me bit tako daleka,a tako vidljiva.
Al stvarno ne vidim na cijelome nebesu,dal ista vrijedi kao pogled tih smedih dubokih ociju.
Opet sam u zabludi,letim bez krila i sta se desiti moze,osim da padnem u dubinu sivila.
Ipak kasno nije,ko zna,dodirnuo sam sna. I sad jedino znam da sam nemogu trcati,zelim stati i plesati na mjecini u njenoj blizini.
Dalek je put,ako ima srece molim ju da mi se pokaze jer ja nemogu sam hvatat zrno iz vrece dok mi oci sjene traze.
Od dana kad je plah ugledao lice njeno,od tog je dana kao i mrtav bio.
Post je objavljen 15.12.2005. u 11:05 sati.