Kad se brat Bartolomeo Arrazola osjetio izgubljeno, prihvatio je da ga više ništa ne bi moglo spasiti. Ulovila ga je moćna gvatemalska prašuma, neumoljivo i konačno. Sjedio je mirno ispred svoga topografskog neznanja očekujući smrt. Želio je umrijeti tamo, bespomoćno i sam, mislima usmjerenim na daleku Španjolsku, posebno na samostan Los Abrojos, gdje se jednom Karlo Peti udostojao poniziti svoju visost i reći mu da se uzda u vjerski žar njegova spasilačkog rada.
Probudivši se otkrio je da ga okružuje skupina ravnodušnih urođenika koji su se pripremali žrtvovati ga ispred nekog oltara, koji se Bartolomeu činio mjestom na kojem će napokon odmoriti od strahova, svoje sudbine, sebe sama. U tri godine provedene u zemlji prilično je upoznao urođeničke jezike. Pokušao je nešto. Izgovorio je nekoliko riječi koje su se razumjele. Onda mu je došla ideja koju je smatrao dostojnom svoga talenta, univerzalne kulture i velikog poznavanja Aristotela. Sjetio se da se toga dana očekuje potpuna pomrčina Sunca i u najdubljim je mislima odlučio uporabiti to znanje da bi prevario tlačitelje i spasio sebi život. »Ako me ubijete« — rekao im je — »ja mogu pomračiti Sunce u njegovim visinama.« Urođenici su ga netremice gledali i Bartolomeo je uhvatio nevjericu u njihovim očima. Vidio je da se sastao mali savjet i čekao samosvjesno, ne bez prezira. Dva sata potom srce brata Bartolomea Arrazole prolilo je vatrenu krv na žrtveni kamen (blistav pod tamnim svjetlom pomračena sunca), dok je jedan od urođenika recitirao ne podižući glasa, ne žureći, jedan za drugim, beskonačne datume u kojima će biti Sunčeva i Mjesečeva pomrčina, koje su astronomi majanske zajednice predvidjeli i zapisali u svojim kodeksima bez Aristotelove dragocjene pomoći.
Augusto Monterroso
preuzeto iz Vijenca
Post je objavljen 15.12.2005. u 09:06 sati.