Ne, nisam od onih osoba koji zaboravljaju na neke vazne stvari, pa to vrijedi i za moj blog. Ali, the thing is, ovih dana fakat nisam imala vremena da vam se javim tak da sam malo zapustila događanja u blog lifeu.
Pa, kaj ima?
Ja necu reci da kod mene nema nista (jer to je zadnje sto mogu reci. cak i kad mi je dosadno, uvijek se nesto događa. zato nemojte vjerovat onim likovima koji vam vele da kod njih nema nista novog. pa kak to moze bit istina? svaki dan je novo iznenađenje...).
Uglavnom, morala sam procitat jednu uzasno dosadnu knjizurinu s 200 strana, al dok je citas, cini ti se ko da ima tisucu. Znate onaj filing kad jedan redak morate citati pedeset puta da bi ga skuzili? E, pa to je to. Nakon dva sata užasnog mrcvarenja odlućila sam dići ruke od svega. Bilo je to jače od mene:)))
E, i sad si zamislite ovaj osjecaj koji sam vam upravo opisala i pomnožite ga s dva. Jer sam u dva dana morala pročitat dvije takve knjige! Mislim da bi me svatko skužio kad bi mu rekla da danas nakon ovog nemam više volje za životom, blago rečeno.
Vracala sam se danas doma...a snijeg pada, pada i pada...velike, bijele pahulje snijega padale su na moj crni kaput polako me pretvarajući u karikaturu snjegovića. Nije mi smetalo. Makar mi je bilo uzasno hladno i imala sam osjecaj kao da mi zima štipa i steže kožu od hladnoće, željela sam stati nasred ulice i gledati u nebo. Pahulje su padale tako polagano, kao da im je dosadno to sto rade...imala sam osjecaj kao da zelim zaustaviti vrijeme i uzivati u tom trenutku mirnoce i spokojstva.
Zacudo, danas mogu malo uzivati u vremenu koje imam radeći ono što stvarno želim.
Buduci da sam sama doma, osjecam se nekako spokojno, i uzivam u malo mira i samoce. Ponekad mi je to stvarno potrebno. Onak, bar na i jedan trenutak u danu da malo budes sam sa sobom i da sredis misli...
Idem...obuci cu se u onu svoju kucnu trenirku i majicu koja izgleda kao pidžama...skuhat cu si caj...i uzivati...
pozdrav ljudi...nadam se da i vi uzivate;)
Post je objavljen 14.12.2005. u 14:56 sati.