Smrt je dio života. Na neki način. Život i smrt su jedno. Ne mogu se odijeliti. Ono što živi, mora i umrijeti, a ono što je mrtvo jednom je i živjelo.
Smrt ne najavljuje svoj dolazak. Ne bira pravi trenutak, ne pita smije li doći. A čovjek sve prihvaća. I sa svime se uči živjeti. Jer drugačije ne može. Drugog izbora nema.
Ljudi koje volimo umiru. I mi ćemo jednom. I znam da idemo na jedno bolje mjesto. I to je jednio utješno. Boli činjenica da osobu koju smo voljeli više nikada nećemo vidjeti, više nikada nećemo imati priliku reći joj stvari koje smo možda htjeli, ali nismo imali prilike, pravili smo se da nemamo vremena, ili smo jednostavno zaboravili....
I kad izgubite nekog bliskog, nitko vas ne pita za dopuštenje da vam nanese toliku bol. Nitko ne pita jeste li spremni, ima li još nešto što želite reći toj osobi, još nešto što želite uraditi...? nitko ne pita. Prihvaćate sve tako kako je. Jer je to jedino što vam preostaje. Uspomene na tu osobu. Kako se smijala, kako je izgledala, kako vas je grlila, kakav je bio njen glas, koje su boje bile njene oči... Poneka slika u albumu, i bezbroj slika u glavi i u srcu...
Post je objavljen 13.12.2005. u 23:55 sati.