Sada se već privikavam na činjenicu da postovi koje čitam imaju neki triger koji mi misli na brzinu usmjeri u nekom drugom pravcu.
Umorna nakon cijelog dana, sjedam za računalo i odlučujem samo čitati postove, ostaviti svoj trag i leći. Međutim, jedan post mi je kotačiće u mozgu pokrenuo brzinom pucketanja prstiju. Sjećanje na lijepe stvari... u životu... općenito...
Prava istina je da mi se lakše sjetiti ružnih stvari u životu. Mogla bih ih od šuba nabrojati bar deset i još bih imala problema poredati ih na toj skali po težini jer... sve bi htjele biti na prvom mjestu...
OK, OK, ajde se sada skoncentriraj i nabroji deset lijepih... Deset lijepih!!!!!!!!!! To će morati biti neka ludo dobra koncentracija...
Ja jednostavno ne razumijem kako taj ljudski mozak funkcionira. Ma tko mu daje pravo da pamti ružno, a zaboravlja lijepo. Ružno je u prvoj ladici, a za lijepo se moram sjetiti gdje sam spremila i zadnji put vidjela.
I ne mogu vjerovati da se u priči u društvu uvijek natječemo da ispričamo primjer iz života trudeći se pronaći onaj koji je najgori, najstrašniji, najtužniji... Kada se priča o lijepim stvarima, onda od sto glasa, glasa čuti nije...
Morat ću započeti generalku u ladicama mojih sjećanja.... ružna lete van... lijepa će na vrh polica da se vide izdaleka...
Post je objavljen 13.12.2005. u 22:50 sati.