Uživaš gledati moje raspadnuto
tijelo, djeliće nečega što sam
bio ja, ili si bar tako mislila
jer to nisam bio ja,
u meni je bio mali čovjek,
groblin, koji je trebao zraka,
kojemu je bilo muka od
potiskivanja, koji je shvatio da,
ako mu hrana bude dobrota,
neće preživjeti, ali previše mu
je za to trebalo, promijenio
je način ishrane, izvor energije,
hranio se zlobom i uživao je,
rastao u meni i debljao se,
dok nije dorastao, dosegnuo, prerastao
jedinu granicu koja mu se ispriječila,
mene.
I tako gledaš u moje ostatke,
jer me mali čovjek prerastao,
raspuknuo sam se, nisam to mogao
podnijeti, više ga nisam mogao
potisnuti, istrgnuti mu kruh iz ruku,
jer je uvijek nalazio još.
Izvor hrane mu je bio nepresušiv.
I tako ležim, razasut kilometrima,
čekajući da ne netko skupi i
sastavi, ali ovaj puta bez malog
čovjeka, ne znam da bez njega
ne mogu postojati, da ću hodati
kao zombi, beživotno, bez duše,
da me on čini, da je on ja.
Pleše mali čovjek, razbacuje se,
kažeš - pleše ples Smrti,
nekontroliranim pokretima
koje još nitko nije vidio,
plešuć udara druge koji
plešu oko njega, ranjava ih,
ali nije ga briga, ide
dalje i rad sranja gdje
god može, jer on je mali
čovjek, skrenuo sa svoga
puta, da bi preživio,
bilo je pitanje - ovakav
život, ili Smrt, on nije
znao da, ako promijeni
način ishrane, da će promijeniti
sebe, promijenivši bilo koji dijelić
sebe, najmanju potankost, mi
više nismo iste osobe. On to
nije znao, da je, vjerojatnije bi
odabrao Smrt, nego ovakav žvot.
Post je objavljen 13.12.2005. u 21:52 sati.