Prije 5 minuta zvoni mi mobitel i javlja mi prijateljica da mi je dobar nalaz. Ništa ne kužim. Samo se tresem ko prut. Kaže muž da nas ništa neće spriječiti. A ja samo blenem, ko koza, ima slike nema tona. Samo par riječi na papiru. A jutros sam zamišljala ovu situaciju i mislila da ću se rasplakat ako bude dobar. I eto, dobar je, a ja i dalje blenem. I ne plačem. Sad mogu nastavit uživat u menstrualnim bolovima. Jebo te život! Dobri su! Psmtr, opet osjećam grižnju savjesti. A u p.m.! Sva sreća pa sma jutros sama inače ne znam kako bi skulirano sve ovo odigrala.
Post je objavljen 13.12.2005. u 12:39 sati.