Zaključio sam nešto jutros. Ko mali sam imao iste poglede na svijet kao danas, i svi su mi govorili da sam ispred svog vremena. Ili to možda znači da nisam ozrelio od osnovne škole? Ko mali sam volio iste svtari ko danas, isto razmišljao, iste taktike imao za iste stvari koje sam htjeo postići. Možda sam jednostavno ostao takav. Možda sam dječak zarobljen u tijelu tinejđera. Samo, straši me pomisao da tada nisam bio ovako sjeban. Bio sam debel i prištav ali nisam bio sjeban. Manjak samopouzdanja ali nije me bilo strah priči djevojci. To znači da sam još gori od kakav sam bio prije. Što je to što me brani od života?
Zašto se bojim jebat? Zašto se bojim prilaziti ljudima? Zašto mi je neugodno plesati?
Jučer sam bio na partiju u westinu. I opet, kao i obično, jedina zabava koju sam ja imao je razmišljajući o kako bi bilo lijepo ljubiti tatjanu jurić ali onda je druga došla. I nisam je htjeo ljubiti. Ili je to bio samo onaj filing da je lijepo upoznati ljude ili...
Ne mogu više pisati. Barem ne iskreno. Previše ljudi me zna i previše ljudi zna da je ovo moj blog. Već jesam naprisao previše, doduše, ali to je sve što znate o meni...
Psihotičan, napaljeni, paranoičan, nostalgičan, burek-happy hipohondar, sa nimalo samopouzdanja ako ga puni čekajući da mi netko kaže suprotno.
Post je objavljen 13.12.2005. u 11:59 sati.