Hiroshima i Nagasaki, ma čista Okinawa! Šivaći stroj marke „Mach 3“. Sve je išlo po planu, u petak ujutro smo dobrovoljno davali krv, tu smo se pokazali kao pravi humanitarci. Trčali smo da prvi dođemo na red, samo da nam se tete napiju krvi. Free lunch i glass of bambus nam nije bilo dosta. Otkucalo je 14 sati, kombi je zapalio, a bome i nama pod petama, pa putevima vjetra, ravno prema Bosni. Malo prije granice, znači još uvijek kod nas, vlada Mobi's mreža, te naravno u poruci Vam zažele dobrodošlicu i ugodan boravak u BiH. LOL! Never mind, fešta je krenula, rakan jedan, pa drugi, pa domaće bijelo stolno. Muzika nas je pratila, ja sam naručivo pjesme i pjevo, a pizzagrill je pucketo prstima. Ma fešta do jaja! Znali smo sve riječi, po shemi „u šumici glazba svira, meni majmun dirigira“. Neznam kolko je vremena prošlo, već je bila noć, muzika je stala, vino se maknulo sa stola, kombi je upalio i eto nas na putu u RH. E tu je meni puko film! Nisam popizdio ni ništa slično, već jednostavno sam prekinuo traku, da očistim glavu. Next čega se sjećam, da me pizzagrill vodi u neku rupu, gdje sam pio mineralku, pridržavo šank da ne pobjegne i po njegovim riječima lomio srca domaćih djevojaka. Putem sam napravio „Empty recycle bin“, „Disc defragmenter“ i „System restore“. Onda me je ostavio u onoj gužvi lopova, prevaranata, mutnih tipova, i loših sponzoruša, te otišao doma. Još sam malo držo šank dok se nisam uvjerio da je dovoljno pričvršćen da stoji sam, te pravilnom sinusoidom krenuo prema starom domu svom, mom rodnom mjestu, i utočištu za teške dane.
Nije ni čudo što smo u subotu, stajali ko trupci na terenu i pratili igru očima s lijeva na desno i obrnuto, dok se druga strana naslađivala. Još jedna Okinawa!
Odlučio sam da mi ostatak vikenda neće ništa pokvarit, i tako bijaše.
Jučer smo slagali mozaik sjećanja iz više glava, pa sam se danas odlučio podijelit to s Vama.
Nikad više – reče gavran, nagne flašu i podrigne...
Post je objavljen 13.12.2005. u 08:13 sati.