Evo uspio sam srediti sve tehničke probleme vezane uz komp i internet i vratio se da napišem ovaj post, koji je vrlo vjerojatno jedan od posljednjih na mojem blogu, a vrlo vjerojatno i cijeli ovaj blog bit' će prošlost. Zbilja nemam volje pisati zašto me više neće biti ovdje, ali odlučio sam da je možda bolje prekinuti s tim, jer tako i tako je ovaj blog otišao u pogrešnom smjeru i nije ono što sam ja zapravo htio, jednostavno kad dođem na ovaj blog osjećam se više ko neki gost na njemu nego kao da je to moja stranica i jedan manji dio mojeg života. A još je jedna stvar da nemogu pisati o svemu što bi želio pa tako i nema neke velike koristi od toga da pišem dosadne postove koji nemaju nikakvu svrhu i koji su tu tek toliko da se "javim". Možda jednom se vratim, možda otvorim neki novi blog sa novom adresom, možda se sretnemo negdje drugdje, a do onda sve vas lijepo pozdravljam i falit će mi neki vaši komentari i savjeti, al' posjećivat ću vas ja kriomice i ostaviti negdje neki svoj trag...
I za kraj naravno jedna pjesma....
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledećem bregu...
Okopniće moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbiću gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tečem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošić što se teško pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
Ređaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti baš ovaj cigan?
Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slične u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Čemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomična...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obična...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac... Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati... Nikada...