Jučer sam se probudio sa nesnosnom glavoboljom. Pokušao sam opet zaspati, nadajući se da će proći kad se ponovno probudim. No, nisam uspio zaspati. I glavobolja nije nestajala. Umjesto toga preokretao sam se po krevetu kao ranjeni kit. Sve dok nije zazvonio telefon. Javio sam se, a s druge strane je bio Richard koji me obavijestio da okrenem na Novu TV i da pogledam prijenos skupa podrške uhvaćenom generalu. Zabavljala nas je okupljena intelektualna elita, a onda je bilo vrijeme da završim razgovor, jer morao sam kod strica na ručak. Izio sam svinju tamo. Bila je dobra. Skoro pa nemasna. Takve volim. Navečer sam otišao u Krivi put na Franci Blaškića, ali ne prije nego sam skupa sa Tilom, Oktopodom, Valabijem i Anch_iom otišao na kebapčić. Kasnije nam se pridružila i PrittPen, pa smo stali i na palačinke.
Krivi put je bio polupun, ali zadimljen kao pluča turskog vozača tramvaja. Oči su pekle, disati se nije moglo, ali barem je Franci Blaškć umanjivao bol. Ovo je bilo prvo put da ga gledam i dopao mi se. On i njegovi kompanjoni na pozornici, pijani svirači. U neko doba je došao i Dragutin, pa smo svi zajedno odgledali Francija do kraja, popili još po koju, a onda nas je dobri drug Oktopod odbacio do doma svojim prijevoznim sredstvom.
U petak smo Richard, Dragutin, Ena Begović i ja išli u Saloon. Tamo se održavala brucošijada likovne i glazbene akademije. A Ena Begović pohađa glazbenu. Pa smo onda otišli tamo malo vidjeti što ima. Inače mi je Saloon jedno odbojnjikasto mjesto, ali u petak nije bilo tako loše kako sam mislio da bi moglo biti. Dragutin je slikao ljude okolo, jer to mu je posao. Naime, mora za neki sajt slikati društvene događaje ove vrste, te onda te slike šalje na sajt, da ljudi bivše Jugoslavije koji više ne žive u svojim bivšejugoslavenskim zemljama mogu vidjeti kako se narod u njihovoj bivšejugoslavenskoj državi zabavlja. I tako nam je prolazilo vrijeme u Saloonu. U neko doba, mislim da je bilo dva, otišli smo iz Saloona i propješačili jednu tramvajsku stanicu. Onda je Dragutinu i meni došao trmavaj, a Ena Begović i Richard su krenuli prema Richardovom autu.
No, moj i Dragutinov izlazak još nije bio gotov. Odlučili smo prije kreveta nahraniti trbuhe, pa smo svratili u popularni lokalčić zvan Ramadani. Naručili smo ćevape i čekali na njih kraće od petnaest minuta. Prionuli smo poslu i uskoro bili umaščeni, ali siti. Taman kad smo mislili krenuti doma, u lokal je upao moj bratić sa svojim drugovima i drugaricama, pa smo kurtoazije radi pojeli po još jedne ćevape. A onda smo za zbilja otišli doma. Bilo je četiri ujutro i nije bilo smisla gledati televiziju. Jedino što je imalo smisla bilo je baciti se u krevet, što sam i učinio.
Subota me dočekala prohladna i skoro pa sunčana. Probudio sam se u neko normalno vrijeme, obukao i otišao do grada. Kupio sam jedan sako od samta, tri ploče i nešto potrepština iz DM-a. Zadovoljan sam bio. Na povratku kući osjećao sam se dobro i močno. Doma sam, i dalje se osječajući močno i dobro, nastavio sa prženjem hrpe filmova koje je otac donio od svojeg prijatelja i tako kratio subotu. A onda je u jednom trenutku nešto u meni puklo i svijet mi je počeo ići na kurac. Ne znam zbilja što se dogodilo, ali znao sam da ne želim na Lukin tulum na koji sam trebao sa Richardom i Dragutinom. Ostao sam doma, buljio u Big Brother i Big Brother specijal, a za kraj večeri priuštio si gledanje Breakfast cluba. No zaspao sam negdje na pola, pa sam ostatak pogledao jučer. Obožavam teen komedije iz osamdesetih, iako ova baš i nije nešto smiješna. Više je "ozbiljna". Lojandrkangerlung!!!
Post je objavljen 12.12.2005. u 16:27 sati.