Negdje pred rat, mislim 1990., Mirna mi je iz Engleske poslala roman "Bijeli hotel" D.M. Thomasa. Priča me se jako dojmila, a poslije sam vidjela da je beogradski Nolit objavio srpski prijevod.
Neka je francuska novinarka primijetila da će se knjiga svidjeti "ženama, luđacima i Židovima". Kako spadam u barem dvije od tri navedene kategorije, nije čudo da mi je "Bijeli hotel" ostao u vrlo lijepom sjećanju.
Sasvim slučajno, u nekim prastarim novinama natrčala sam na priču o svim propalim pokušajima ekranizacije Thomasovog romana.
Impresivan niz filmadžija bio je zainteresiran za režiranje priče. U kronološkom nizu - Bernardo Bertolucci, David Lynch, Hector Babenco, Emir Kusturica, Pedro Almodovar, David Cronenberg. Možda ima i neki noviji pretendent, tekst koji sam čitala star je barem godinu dana.
Kusturice se i sama sjećam. Negdje nakon "Undergrounda", on i Dušan Kovačević spremali su se raditi "Bijeli hotel". Naslovna uloga trebala je ići Juliette Binoche.
(Inače, za glavnu rolu u igri su bile i Meryl Streep, Isabella Rossellini, Nicole Kidman, Lena Olin i Emily Watson, a u castu su se spominjali i Anthony Hopkins, Dustin Hoffman te Ralph Fiennes).
U međuvremenu se oko prava za ekranizaciju zamotala i sudska parnica, a od filma u međuvremenu ništa.
Možda je vrijeme da knjigu pročitam ponovno.
Trenutno čitam stvarno sjajnu češku dječju knjigu "Mach a Šebestova" od Miloša Macoureka.
Ako su Česi uz pivo, u još nečemu vrhunski, onda su to ilustracije knjiga. Tako je za "Macha i Šebestovu" ilustracije napravio najveći živući češki ilustrator, Adolf Born (pes Jonatan na slici jedan je od glavnih junaka), a za taj je posao 1987. godine dobio francusku nagradu za najbolju slikovnicu godine. Ovih je dana na Hradčanima otvorena Bornova izložba pa ću natjerati Paju da me transportira do Zamka.
Za kraj, potaknuta vrlo zanimljivim Hezusovim postom "Clarice, jesu li jaganjci konačno utihnuli" (ne znam kako, ali ja sam u prvi mah pročitala "Clarice, jesu li jaganjci konačno pečeni"), sjetila sam se obećanja koje sam prije mjesec dana dala investment bankerici Silviji da ću joj ne-daj-bože, na sprovodu izrecitirati "Itaku" od Konstantina Kavafija.
Silvia je bankarsku slavu i materijalno blagostanje stekla u Londonu odakle je pak došla iz jedne talijanske vukojebine.
"Itaka" je daklem, posvećena svima onima koji se dadoše na dugačak put od Štakorovca do Madison Square Gardena:
Kada kreneš na put za Itaku
zaželi da dug to bude put,
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog tijela.
Niti Lestrigonce, niti Kiklopa
niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.
Zaželi da dug to bude put
svitanja ljetnih pun
u koja ćeš - kolike li radosti -
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.
I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stići na nju tvoja je sudbina.
Al nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš ko starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.
Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.
A ako je siromašan nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače.
Post je objavljen 12.12.2005. u 11:45 sati.