Rađale bi se u tvornicama. Poslije toga bi išle u vrtiće, dok ne dobiju dom. Svaki dan ista tema je bila među njima: Tko je slijedeća žrtva? Beskonačno natjecanje, koja će imati bolji ulov. Trudile su se sve izgledati što privlačnije: cijenom, sjajem drveta ili kojeg drugog plastificiranog materijala koji je oponašao drvo. Te, neki novi folovi: ogledala, crte, mocna uzglavlja... sve je bilo u cilju jedne stvari, smrti strasti i ljubavi.
Šepurile su se tako izložene pogledima, dodirima. Trudile se izgledati što bolje, što privlačnije baš poput jeftinih žesnskica petkom i subotom navečer u gradu. Dok bi mladi par razgledao te sobe nije ni slutio podsmijehe iza svojih leđa. Što su entuzijastičnije, sretnije izgledali tim su bili veći izazov, veća lovina.
Nekako su sobe htjele nadživjeti ljude. Zavist, čista zavist. Gnjev prema čovjeku. To ih je tjeralo na ubojstvo. "Vi ćete umrijeti ovdje!" Hipnotički su ponavljale u glas. Umrijet ćete prije nego što mislite. Nudimo vam sigurnost, toplinu; velike ormare u koje možete skriti sve svoje tajne, niske krevete ispod kojih ne možete obrisati prašinu, koja će vam dati sivilo da prekrijete svoje mane, ogromnost da zasjeni svjetlost, široke krevete da svatko ima svoju stranu i prostor iznad njega daokačite sovju sliku, kako mutno sjećanje na jedan dan, na jednu odluku, utjehu.
"Uzmite mene."
Groblja izgledaju poštena, čista. A ovo je groblje prije smrti. Užas, čisti užas.
Post je objavljen 12.12.2005. u 11:57 sati.