..neka Bog ti oprosti za sve moje nemire
toliko truda uzalud, ni hvala od tebe
trebam vremena da zaboravim
da novu ljubav sebi dozvolim
sada odlazim daleko od svih
gdje me tuga neće pronaći..
...danas vraćam svoje ružičaste naočale...ne sjećam se zašto sam ih uopće skinula? možda zato jer su mi počeli prigovarati da nisam realna, da sam naivna... da imam previše vjere... da živim u oblacima... Ma tko su oni da mi sude... možda ja želim imati vjere... u ljude, u ljubav... u život...
...ja nisam bila ovakva kad sam došla u Zagreb... bila sam djevojka prepuna života, puna snage... s dječjim očima... djevojka koja je tako slijepo vjerovala ljudima... koja nije ni sanjala da bi BITI DOBAR moglo značiti NASTRADAT ĆEŠ...
I ŠTO SE DOGODILO ?
...odjednom se našla potpuno sama u jedom velikom gradu...koji je ugušio i mnoge prije nje...zatrpao osobnost... slomio srce...
...i ona se počela mijenjati... malo pomalo... da bi opstala... da je ne bi potpuno slomili... i postala je netko što nikad nije ni sanjala da će biti... postala je netko drugi... odjednom je bila ono što je najviše mrzila...
...navikla se na novu ulogu... zaboravila je da je nekoć bila sasvim drugačija... da je imala snove...
I ŠTO SE ONDA DOGODILO ?
...pogledala je u zrcalo...i nije vidila sebe...gledale su je neke strane oči...nepoznate...pretamne...nisu prije bile takve...
...odjednom se sve zamaglilo...i suze su počele teći...sjetila se svojih snova...sjetila se principa za koje je govorila da se nikad neće ih odreći... sjetila se svega...
...neće je nitko više slomiti...nitko je više neće promijeniti...opet je stavila ružičaste naočale...opet je postala ona stara...
...poklopila je slušalicu i smiješak je odmah obasjao njeno lice...leptirica se u subotu vraća doma...u svoj rodni kraj...napokon...
i kad se vrati nazad, bit će jača od tog velegrada koji ju je prošle godine skoro ugušio...ovaj put osvojit će ona njega...