.ponovno su me podsjetili i prisjetili na mene...moji dični voljeni sve u jednom...prijatelj.i uvid da čovjek može normalno živjeti bez da je prisiljen izgovarati se "prisiljenošću".
koliko god mislila da sam ja još uvijek ja, uvidjeh ipak da je okolina ona koja me počela uvlačit i pravit iz mene prilagođenu verziju jedinke, koja ne voli da...
e pa...nema toga više...nikakvog nabrajanja, izgovaranja, bježanja, skrivanja i pritajivanja...nikakvih polukompromisa povodom bolje komunikacije i olakšavanja nepotrebnih (odabrala sama) situacija...
kako mi je vrijeme prolazilo u tom varaždinu tako sam sve više postajala jedna od mnogih, koji rade ovo-ono za "sebe" život, lakši opstanak...svejedno što...
još uvijek ne radim ono što bih voljela...niti studiram..
i vidim da me vuče u dubinu zaborava, skepse i nepovjerenja...jer su svi takvi i svi teže jednom...sebičnom, nikako i nikada ne zajedničkom, cilju..
i mada je sve to bilo fino zapaženo, izanalizirano, proučeno i zapamćeno, nisam bila svjesna, sve do ovog trenutka, koliko je sva ta klima promijenila moj život i utjecala na vlastiti zaborav...
iz nekog razloga, počeh i ja opravdavati sebe, svoja djela i razloge zašto tako a ne drugačije...
dobro, postoji mogućnost da u varaždinu možda ipak ne mogu, ali zato postoji brdo drugih opcija i mogućnosti gdje i na koji način mogu, ostvariti sebe i biti 24h na dan, 7 dana u tjednu...sve ono što jesam i sve ono što se bojim ponekad pokazati pred drugima, jer eto zahvatila i mene paraliza nepovjerenja...
i računam si tako...još samo malo...
ova je godina bila prekretnica, ne samo za mene već i za one koje volim ...i vidim da će putevi uskoro početi svoje ponovno spajanje i dobiti zajednički smjer kojim nam je ploviti...
jedno je sigurno...
u novoj će godini moji čeveljčki kročiti novim stazama...u nekom novom gradu s nekim novim/starim ljudima...
i prestat ću trunuti u podrumu vlastitih izgovora i potreba usađenih tuđim riječima...
otkrivam iznova, ne samo ženu sebe, već i djevojčicu, dijete željno igranja i mašte...
duhovno biće počelo se budit iz zimske pasive...
a tijelo raste i cvate ružama, zaboravljajući na onaj trenutak kad znanac je izgovorio prokletstvo grada "u kratkom vremenu si postala tako odrasla"...
nabijem nakurac odraslu i veliku riječ...i posijem pšenicu svete sebe....
rastite i smijte se veliki mali .... samo svoji...
o potrebama i ljubavi ima da se govori...
i svi materijalni trenutci bit će zaboravljeni...
povodom ljubavi....
nikad više da zaboravim i prestanem cjenit sebe...samo zbog para i tuđe potrebe za lovom...
još mi malo učenja fali...takvog studioznog i dugog...da napravim scenu za maštu...u kojoj će rasti i razvijati se...
a kasnije možda padne i koji kostim nekog glavnog aktera i uvidjet ću da je KRALJ GOL!!!!
le roi est mort, vive le roi!!!!!
Post je objavljen 12.12.2005. u 09:08 sati.