Nešto mi se stvarno čudno dogodilo ovu subotu popodne....hodam svojom najdražom ulicom u Bjelovaru-Henbrangova...tom ulicom hodam vec 16-ak godina...i sve se to događa rutinski...zapravo nikad nisam gledala oko sebe,nikad nisam razmišljala o njoj...samo sam prolazila-uzimala sve zdravo za gotovo.I jučer,sam bila sama...i u jednom trenutku sam stala na trenutak te zapravo shvatila neke stvari koje tamo stoje godina i godinama...ljude koji su tamo od mog rođenja,ali i prije...
-osjecala sam se čudno,zapravo ne mogu definirat taj osjećaj...zapitala sam se,pa koliko toga sam ja zapravo propustila iz istog razloga...jer nisam doživljavala stvari oko sebe...to me sad tako muči..
===>evo ga,opet bi mogli dojam da sam sebična,gledam/doživljavam samo on što je meni potrebno...joj...
Jednostavno strah me je da ću srljat kroz život i propustit možda nešto zbog čega će mi biti žao...ali zapravo da li je uopće moguće živjeti život punim osjetilima??Zar je moguće biti svjestan svega što se događa oko tebe...eh da....možda su umjetnici jedni od tih-njih male stvari inspiriraju da naprave najveća i najlijepša djela na svijetu...
-koliko toga lijepoga se moglo dogodit da su ljudi samo malo drugačije gledali na svijet,da li ste se ikad zapitali kako bi bilo da je Hitler gledao na svijet mojim očima ili vašim....da li bi usmrtio 7 milijuna židova??
-frustrirana sam kad vidim kako ljudi razmišljaju pa se zapitam,zašto ne razmišljaju kako i ja??čemu mrziti druge...zar ne bi bio jednostavnije voljeti druge i sebe??
Post je objavljen 11.12.2005. u 13:27 sati.