Pratiš me pogledom...
A ja se pitam zašto? Zašto mi daješ lažne nade tim osmjehom i dubokim promatranjem...
Možda bi trebao pokazati da si hladan, možda bi meni tako bilo lakše... Možda bih te lakše zaboravila, iako te ne želim zaboraviti.
Ja nisam kao druge...
Ja ne mogu protiv svojih osjećaja...
I, koliko god ja ne htjela to sebi priznati, stalo mi je do tebe.
Želim te više nego što mislim da te želim.
Svaki put kad te vidim, tijelo mi zadrhti, zaboravim na svoje "ja", tada postojiš samo ti...
ti i nitko drugi...
I, mogu se ja pretvarat da sam hladna, i da si za mene nitko i ništa, da si samo još jedan u nizu... ali, sve bi to bila obična, pomalo naivna laž..
Nisam navikla lagati, nisam se navikla pretvarati..
Ja... ja sam uvijek dobivala ono što sam htjela, možda u tome i je problem...
tebe nemam, a ti si jedina, očito nezamijenjiva, stvar koju iskreno želim... ostali su samo bili za podizanje ega, da znam da mogu... Mogla sam, mogla bih i sad da me svaki jebeni "on" ne podsjeća na TEBE...
ti i samo ti...
U mojim si mislima zbog samog tvog postojanja... i zbog toga sam najsretnija osoba na svijetu, a opet iz istog razloga ne znam što je sreća...
dok me ti samo pratiš pogledom...
Post je objavljen 10.12.2005. u 17:08 sati.