Od 1933. do 1945. svijetom je vladao režim koji su naredna pokoljenja pamtila kao najmračniji oblik vladavine u povijesti čovječanstva. Pod željeznom palicom njegovih vođa pali su milijuni i milijuni, kako nevinih ljudi, tako i vojnika i časnika koji nisu birali hoće li sudjelovati u ovom krvavom preoblikovanju svijeta. Naravno da oni nisu bili jedini koji su žrtvovali narod za svoje „herojske“ ciljeve, ali o američkom orlu i srpu & čekiću jednom drugom prilikom. Pokretači su bili veteran I. svjetskog rata, porijeklom Austrijanac, jedan talijanski učitelj, te brdo malih žutih koji su zadrto buljili u slike srednjovjekovnih samuraja i nadali se da će biti takvi jednog dana. Da ne krećem objašnjavati čitavu povijest tog masovnog deathmatcha, zaustavit ću se malo na glavnim idejama takvih sustava.
Treći Reich – U jeku najvećih pritisaka zapadnoeuropskih vladara na malu, ekonomski shrvanu zemlju jedan bivši kaplar carske vojske, imenom Adolf Hitler, istupio je svojim idejama i tako zapalio fitilj europske bačve baruta. Za njemački narod ovo je predstavljalo revoluciju svoje vrste jer je Njemačka, pogođena reparacijama svoju šansu tražila u svakoj novoj ideji koja joj je bila ponuđena, ma kako ekstremistička ona bila. Hitler je zagovarao iseljavanje, pa i istrebljenje svih europskih Židova, srvaranje njemačkog lebensrauma od čitavog ruskog teritorija i najviše od svega, dominaciju „arijevskih“ naroda nad svim ostalima. Kao što sam već spomenuo, njemačkom volku to nije smetalo, jer „to je bio čovjek koji je preporodio Njemačku“.
Novo Rimsko Carstvo – Nekoliko tisuća kilometara južnije, jedan je talijanski profesor u jeku svog napada megalomanije umislio u svojoj ćelavoj glavi da je došlo vrijeme da Italija dobije novog Oktavijana Augusta. On je svoje ustoličenje priredio upravo onako kako su to rimski generali u doba građanskih ratova radili: „Maršem na Rim“. Pa ipak, iako je bio obična sluga gore već spomenutog njemačkog gospodina, Benito Mussolini nije zagovarao rasnu mržnju, dominaciju arijevaca niti je svojevoljno konstruirao Konc-logore, što je ostavilo dosta prostora za razmišljanje; je li fašistički sustav išta lošiji od današnje „demokracije“.
Carstvo Sunca iliti Japan – Iako japanski način upravljanja ne možemo svrstati u isti red sa fašizmom i nacional-socijalizmom, također zaslužuje par rečenica. U ranim tridesetima u Japanu su na vlast došli novi samuraji, Tojo i njegova vlada koji su cara Hirohita držali u svojim rukama kao marionetu. Uskoro je započela rapidna militarizacija, po čemu je i sustav dobio ime. Ironično je to što, iako ništa gori od neprijatelja im, Amerikanaca, Japanci poznati po svom osjećaju za čast tu istu čast odbacuju i vode bezobziran rat koji vodi do njihovog vlastitog uništenja.
Ovo me sve vodi u zaključak da su nacizam, fašizam i militarizam završili na isti način – uništeni od strane zajedničkih ruku budućih neprijatelja. Niti jedan ovakav sistem ne može preživjeti jer pojedinac koji megalomanski sebe uzdiže do granica božanstvenosti stavlja svoje interese, ne samo ispred interesa pojedinaca, već ispred same države, kulture, tradicije... Država je vođena iz jednog centra, sloboda govora je totalno marginalizirana, za jednu krivu riječ pojedinac gubi toliko obožavani dar života, a oni nepodobni bivaju srezani na mjestu. Ali ovo je primjer padanja jednog režima zbog odabira LJUDI! Ljudi su odabrali ne trpjeti to više i pomogli doduše krivim saveznicima da vojnim putem svedu stvaraoce mračnog doba na nulu. I ja sam zadnjih pet-šest godina bio pobornik nekih naci ideja, ali sada sam uvidio kako se i najjači zidovi ruše pod naletom naroda i svijesti o slobodi. Dva najveća zla 20. st. su pala. Treće još ostaje....
Viva la Revolución!
Post je objavljen 10.12.2005. u 00:02 sati.