Jedan slučaj koji sam pročitala u nekom časopisu. Ovako še jedna mama:
Iva ima 16 godina. Tri mjeseca prije dolaska na liječenje u našu Dnevnu bolnicu počela se povlačit iz društva, tužil se na glavobolju (moj 1.simptom) i sve je vrijeme izostajala iz škole. Iva je bila odlična učenica s brojnim izvankolskim aktivnostima, kreativna i društvena 8sve osim zadnjeg, druga stvar) Tužila se na smetnje usnivanja, rano buđenje i smanjeni tek (treća stvar). Ono što ju je najviše smetalo bilo je neraspoloženje, tia tuga, kako je sama nazivala nemogućnost uživanja u puno toga što ju je prije veselilo (trebam li napominjat da sam dogurala do broja 4) Izgubila je volju i za svakodnevne aktivnost po kući i često je bila razdražljiva (eto me opet). Svoje probleme pripisivala je glavobolji koja je ometa.
I tak dalje, kasnije se utvrđuje razlog i to da je mala u depresiji pun kurac (a ja se sve više u tom prepoznajem)
Simptomi odlučujući za dijagnozu depresije:
1. Smanjena koncentracija i pozornost- to imam
2. Smanjeno samopouzdanje i samopoštovanje- to imam
3. Osjećaj krivnje i bezvrijednosti- samo ovo drugo
4. Sumorni i pesimistični pogledi na budućnost- apsolutno
5. Ideje o samoozljeđivanju i suicidu- no coment
6. Poremečaj spavanja i smanjeni tek- eto to je to.
Kako sad da staroj serviram taj članak pod nos pa da me malo pod tabletice i kod psihića pošalje. Malo mi treba netko komu bašsve šta me mući mogu reć, koji bi ustanovio da sam luda ali bar bi mu sve mogla reć. Moram smislit način da ona pomisli da sam u depri (za pravo)
Mislim piše da je kod adolescenata češća psihičke smetnje i da treba počet terapiju što prije jer posljedice mogu ukratko bit gadne.....................
Post je objavljen 09.12.2005. u 19:25 sati.