Uvod,7.12.2005,oko 9 ujutro
Sunce je obasjalo poluraspadajuću zgradu u industrijskoj zoni grada koja datira iz 19.st.Sa svih strana se čulo hrkanje alkoholiziranih ljudi koji su mirno spavali razasuti po madracima na podu.Ustale smo u namjeri da što neprimjetnije kidnemo na kolodvor,ali s obzirom da je Grobo bijesno tražila painkillere po torbi,to se malčice odužilo u pokušajima šaptanja.Ipak,većina ljudi se nije probudila,dok su se 2 para glomaznih nogu(u martama) ''tiho'' (kao da recitiraju Tiho, o tiho govori mi jesen) spuštale niz stepenice. Ali ostale smo uhvaćene u bijegu kada je prekrasni Viking otvorio svoje bistre,plave (alkoholom zamućene) oči i progovorio:''You're leaving?'' ( grobo: ok, ovo je bio Hipijin očajnički pokušaj ljubavne poezije, sad pređimo na ozbiljno pisanje).Još uvijek u nevjerici zatvorile smo vrata za sobom pomislivši na svoju ekipu doma:''ok. There's no way they're gonna believe us!''
24 sata ranije
Hipi je stajala na stanici psujući Grobu koja je OPET kasnila na vlak.Konačno ju je ugledala kako se klatari(č:trči) s vrećicom punom sendviča i tako je počela njihova pustolovina(č:Kako je počeo rat na mom otoku). Naravno, ne bi one bile one da se već na slovenskoj granici nisu napalile na zgodnu policajku koja je btw. sumnjivo šnjofala Hipijin duhan. Pregledavajući se u ogledalu,Grobo ozbiljno prokomentira''Hm,pustih brk!'',a Hipi usklikne ''Gledaj,prešli smo Bradavicu!'' naravno krivo pročitavši stanicu Brdovec. Također u neuspjelim pokušajima invazije na čenu koju im je pripriječio ljutiti Švabo, pustile su svojoj balkanskoj prirodi na volju i psovale''ajmo deda,ajn,cvaj,draj,van!Konačno stigoše u Maribor.Lutale su sat vremena dok im nije ljubazni čiča(prodavač mOrona)pokazao pravi put. Prolazile su Jezdarskom ulicom i usrale se ko pičke.Nije bilo rasvjete i s obzirom da je klub zapravo pekarna iz 19.st. u industrijskoj zoni koja je sablasna sama po sebi,hrabro stadoše pred klub. Grobo je s knedlom u grlu pritisnula kvaku, blagajna nije još radila. Nemajući kamo otišle su drmnuti whiskey koji su nosile sa sobom i kao i obično brukale se pjevajući na sav glas(č:derući se kao magarci). Ušle su u mračnjački klub ni ne sluteći što ih čeka(iza ormara,bilo da mislite na čudovišta ili Narniju). Predgrupa su bili slovenski blekeri Temnava koji su zagrijali publiku. Hipi i Grobo su stajale jadno u pozadini čekajući Korpiklaani.Ludnica je otpočela stihovima:Free, free as a journey man…Jelenji rogovi bili su zataknuti za stalak mikrofona i nije se znalo je li luđi bio bend ili publika s obzirom da su svi divljali kao razuzdane zvijeri.Srce im je toliko zaigralo da su se odlučile baciti u prve redove(zapravo blizu čene koja je bila relativno blizu prvom redu.Grobo se gotovo udavila u kosama zaluđenih metalaca oko sebe. Svirka je završila u ponoć pjesmom Beer,beer,a Hipi skoro pogine pogođena dritouglavu masivnim trupom gitarista koji se bacio u publiku.Srele su ekipu s Chmara koja je upravo bio na odlasku propuštajući glavni dio večeri.
Za sve je kriv Toma Sojer (č:biljar)
U miru su pile pivo i pušile kadli je pijani Slovenac žicao pare za biljar od Grobo da bi skupa igrali.Tek su počeli kad se pojavila skupina ljudi i jedan reče:Hi! Grobin šok bijaše velik kad je shvatila da joj se obratio Jonne, a Hipi je skoro pala sa stolca.Nije da su Slovenac i Grobo i prije dobro igrali,ali nakon ovog je bila katastrofa.Nakon njih se i bend primio biljara,a preostali članovi,uključujući menadžera su im se pridružili za stolom i započeli razgovor.Dok se Hipi glupišala s lulom,pridružio im se Jonne sa svojim duhanom od mentola koji su obje probale.Nekim čudom,ni same nisu znale kako,dobile su poziv da im se pridruže.U tom trenu,izgubljena gospa Jonne,spotakla se i ispustila pivo,koje je hrabri vitez,Hipi,podigao.Djeva se zahvalila.Siroti bend je bio smješten u odvratnoj zgradi s polupraznim sobama i madracima.Ozloglašene groupies(koje su krenule s bendom ne zbog nemoralnih pobuda,već da bi im popile sav alkohol,što su na koncu i učinile).Slijedile su zamamnu bocu Finnlandije koja je blještala u rukama,vrag odnio pamćenje,tko zna kojeg člana benda.Cijelu noć su pričali(i pili)o svim mogućim postojećim temama,što bi bilo predugačko za citirati(spomenimo samo par šala na račun tekstova Manowara,tj.Jonne je pjevao hladnjaku:“The Freezer of Steel“)Nisu mogle vjerovati kako su to divni,simpatični,otkačeni(najviše menadžer) i prijazni ljudi,niti kako se njima moglo desiti takvo što,baš njima,dežurnim pehistima.U rano jutro je stado umuklo,stroskajući se na madrace i zakrmivši.P.S.Zvine:Violinist kaže da je moguće svirati violinu kao na Wooden pints,samo je malo teže.:p. Šteta što je jednostavno nemoguće sve utrpati u ovaj post.
Upozorenje
Sva scena niso izmišljena i svaka sličnost sa stvarnim situacijama nije slučajna.Znak usklika.
Post je objavljen 09.12.2005. u 17:01 sati.