11. turnir go-sekcije O.Š. 'Eugena Kumičića' Velika Gorica – 08. 12. 2005.
Standardna je to ekipa. Šestoro u prvom satu zanimacije, a slijedeći sat dolazi Matea, jer ona ima nešto dulju nastavu.
Vrata učionice su otvorena cijelo vrijeme rada. Tako to ja volim da bude. Kako tko zatvara, zamolim ga da ostavi vrata otvorena. Nemamo mi što sakrivati, a uz otvorena vrata će valjda ovi s kojima sam i manje galamiti, da se po školi ne čuje. Nažalost to često nema nikakovog utjecaja na nekolicinu razigranih, koji zaboravljaju gdje su. Srečom ovo sve radimo kasnije sate, kada većina učenika više nije u školi, pa i eventualna galama je tek tu bez neke smetnje onima kojih nema.
Odlučio sam za početak ponešto značajno pokazati, jer prateći im igru, vidjeh, što često griješe. Kada krenem, svi sve znaju; kao. Pa čim oni: 'Znamo.', ja Štefeku: 'Aj ti nama pokaži, što tu treba igrati?'. Postavio sam jednostavan oblik gdje treba praviti oči, da bi grupa bila opstojna bez daljnjeg dodavanja kamenčića. Tada Štefek brzo krene rukom nošenim kamenčićem prema ploči za igranje, koja je na školskoj klupi. Krene uvjerljivo i par centimetara pred pločom stane. Slijedi ono rukom bi-nebi, tu ili tamo. I stavi, pa pogled prema meni. Ja se nasmijem i kratko: 'Neće biti.' Onda on digne kamenčić i premjesti ga na drugo sjecište, a ja opet: 'Neće biti.' Sada ostali: 'Znam ja.' 'Znam ja.' 'Znam ja.'.... Pustim Lovri, jer za njega sam mislio da zna, ali i tu baš nije išlo. Tada ja njima: 'Zna li tko, što ustvari treba uraditi, da se ovi crni kamenčići ne mogu zarobiti?' Tada Lovro kratko: 'Treba napraviti dva oka.' 'Super, da, dva oka, a kako.' Tada Lovro točno pokaže. Kako znanja imaju svoje puteve! Kako sve ide od nekuda nekamo! Kada se stavi ključ u bravu, sve dalje ide poznatim putem. Eh znanje, što li si ti?
Nastavio sam sada pokušajima zarobljavanja u nešto promjenjenim postavama kamenčića. I opet je bilo onih koji su znali samo reči: 'Znam.' Kada sve postade pomalo dosadno, a za to nije dugo trebalo, krećemo na igru.
Igralo se atari-go na pločama 9x9 po dvije partije s protivnikom uz broj zarobljenih prema kategoriji igrača svak sa svakim sa svakim 5 kola i švicarac 4 kola.
Pogledajmo sada konačni redoslijed:
1. Lovro Pavlaković 3.d razred, 25. kyu, 15 bodova i sos 70 2. Manuel Peak 3.d razred, 3. interna kategorija, 12 bodova i sos 88 3. Stjepan Borovec 3.a razred, 5. interna kategorija, 9 bodova i sos 78 4. Marko Jurić 3.b razred, 3. interna kategorija, 8 bodova i sos 92 5. Iva Miković 2.a razred, 2. interna kategorija, 8 bodova i sos 80 6. Petra Pavlica 2.b razred, 1. interna kategorija, 5 bodova i sos 78 7. Matea Borovec 6.a razred, 3. interna kategorija, 5 bodova i sos 34
Nove kategorije: 4. interna kategorija: Manuel Peak
Lovro, kao i najčešće, pobjeđuje sve redom. Tek mu danas raspoloženi Manuel uzeo jednu od četiri međusobne partije. Otišao je Lovro kolo prije kraja, a da mu to nije smetalo za prvo mjesto, jer osvojio je bodova, da ga nitko više stići nije mogao.
Čudio se Manuel na početku, kako još uvijek ima 3. internu kategoriju. 'Pa, Manuel, treba uraditi dobar rezultat sa puno pobjeda. Trebaš biti uvjerljiv, pa onda ja vidim, da se kategorija mora mijenjati. Tvoj dobar rezultat će to odrediti. Tada češ napredovati.', ja njemu. Pogleda me pomalo značajno i na kraju vidjeh što je odlučio. Bio je uvjerljivo drugi. Ne osta drugo nego mijenjati mu kategoriju. Ode on u 4. internu.
Stjepan je danas po nećemu bio vrlo zapažen. Meni je njegovo stanje tijekom ova dva školska sata pokazivalo nešto u svezi funkcioniranja čovjeka. I pored velikog broja upozorenja kao da me uopće nije čuo, a znao je pogledati me kao da me čuje. Jurio je po razredu, vikao, ispuštao povremene krikove nezadovoljstva ili zadovoljstva. Pri kraju je otišavši iz učionice nasjeo na školsko zvono, onako bez veze. Srečom, već skoro nikoga u školi nije bilo. I kada ostadoh sam na kraju spremajući garniture i učionicu 'sjede' on ponovo na zvono. Mora biti da je to lijepo, kada zvonce zvoni i odzvanja školom. Malo mi je to čudan osjećaj za lijepo. Sve to je imalo i odraza na rezultat. Bio je treći, ali sa samo polovinu mogućih osvojenih bodova. On bez problema radi bolje rezultate.
Marko i Iva sa osam bodova su četvrti i peta. Iva iznenađuje nekim svojim prosudbama, ali pred nešto starijim dečkima olako prihvaća poraze. Kao da je normalno da gubi. Nedaj se Iva, ide to tebi. Pokaži tim dečkima da ti možeš pobjeđivati!
Matea stiže na drugi sat, pa igrajući samo četiri kola i nije mogla postići neki bolji rezultat.
Danas smo imali jednu novu učenicu na sekciji. Petra je ostala nakon nastave u svojoj učionici u koju smo mi došli. Svidjelo joj se i ostala je. Kaže da smije ostati. Obično upozorim dijete da mama i tata nesmiju ostati u brizi. Ja sam četvoro tako ispraćao i dočekivao godinama. Znam što je briga. Bilo je na početku još nekoliko djevojčica koje rekoše da im se ovo sviđa, ali da moraju doma. 'Kažite mami i tati, pa možda drugi puta smijete ostati', kažem im.
Vrećice u ruke i krećem put Centra, gdje me već sigurno čekaju dječaci i djevojčice. Lijep osjećaj je to. Kao neki Djed Mraz što igru nosi i ostavlja sjećanja na crne i bijele kamenčiće. Slijedeći četvrtak nastavljamo u Kumičiću.
bl. Muradenu