RASIMU,MUCENIKU
Cetiri godine kasnije sjedim i cekam avion tumarajuci svijetom sa svojim novim filmom;nema niti jednog putnika u cije lice ne zagledam i uporedjujem sa licima voljenih ljudi iz Sarajeva.Jedan mi lici na Moskvu,drugi na Hasu,jedan veliki Holandez na Zorana Bilana.Ponovo mi suza krenu;sada iz sasvim drugog razloga.U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara.Covjek rudar koga su cetnici izdvojili iz grupe rudara,svezali i potkovali.U slici sretnog zagrljaja dede i unuka koji se vraca sa velikog putovanja gledao sam radost,a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjaceg zemljotresa.Tu nema suza.Njegovo zbunjeno,blago lice,kao da me jos blazim ocima pita:"Zasto,Emire?"
Ne mogu da mu odgovorim,samo vidim ispred sebe slike stradalnistva Bosne.Najednom,kao kipovske tuzne oci,preda mnom skrsile su sve moje politicke i istorijske iluzije.Od tog momenta sve sto budem vidio i cuo imace drugu vrijednost.Pred postovanim Rasimom,covjekom koji me je gledao pogledom mucenika,klonula je moja dusa i znao sam da cu pred njim klecati kao pred uzvisenom svetosti.
Nocima,evo,poslije susreta sa Rasimom odgonetam tajne;rasplicem vlastite misli,bas kao sto mi je mati kada sam bio mali rasplitala dzemper pred zimu da mi sasije novi.Pitam se polusapatom kako je bilo moguce da sam svoje djetinjstvo,kulturu kojoj pripadam,gradu koji je moj grad,poistovijetio sa politicarima koje ne postujem,i kako je moguce da nisam reagovao zestinom?
Kada je poceo rat u Bosni moj glas se cuo,ali,cini mi se,gubio se u boci stvaranoj sa svih strana,a ja zgadjen nad armijom politicara sa kojima ne bih dijelio ni kafanu,a kamoli republiku;zgadjen nad novinarima koji su kaljali moju familiju,djecu mi nazivali kopiladima,
zenu kurvom,pokojnog oca spijunom,ja sam od tih ljudi koji su cinili sumu obnevidio;umuknuo,kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat,a ljudi u Sarajevu su stradavali iz dana u dan.Da li je moguce da sam zbog ljudi koji su sirili lazi o vilama,diplomatskim pasosma,potisnuo sliku svoga djetinjstva,svoga grada,voljenih ljudi.Moguce je,evo!
Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN,jer ja njima ne vjerujem,niti vjerujem Evropi,jer,kako se vidi,a to sam vec pisao,Evropa samo supervizira zlocine po Bosni.Trebalo mi je da vidim mucenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim na sve politike i istorije svijeta,trebalo mi je da vidim blage oci koje pitaju:"Zasto,Emire?"i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja moze da opravda potkivanje zivog covjeka.To svi znaju;ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni.
I dok tumaram ovim svijetom,bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berace pamuka,nego samo zato sto su muslimani.Znam da stradaju i drugi,ali,sigurno je,muslimani najvise.Tumaram tako svijetom,nosim svoj posljednji film sa sobom i cemer u dusi.Pomiren sa smrcu,govorim i pisem od srca!
Post je objavljen 08.12.2005. u 15:07 sati.