Pregled posta

10. turnir ove školske godine u O.Š. 'N.Hribara' Velika Gorica – 06. 12. 2005.

Nekako se broj djece na ovoj školskoj go-sekciji smanjuje. Tako to uobičajeno biva. Neki odustaju zbog neuspjeha u natjecanjima, neki nalaze zanimljivije aktivnosti, neki jednostavno zaborave, a neki su u kaznama, pa nesmiju ići na go. Neki me čak pri dolasku u školu obavjestiše da ne mogu ići na go, jer imaju zabranu zbog trganja nekih žica, ako sam ih dobro razumio, od strane učiteljice. Sada kada nesmiju na go, sigurno će se popraviti.
Prvih pet kola je igrano svak sa svakim, a potom još dva po švicarskom sistemu. Atari-go su sve svoje partije igrali svi sa 3. internom i niže, a ostali međusobno go na 13x13 handicap po razlici u kategorijama podjeljenoj sa tri za broj prednosnih kamenčića.
Pogledajmo krajnji redoslijed.

Bilo je ovo druženje uz raznolike aktivnosti. Zanimljivosti je pridonijela uobičajena sloboda Lovre i Stjepana. Njih dvojica produhovljuju rad ove go-sekcije. Nalaze svakakove razloge koji su to samo prividno. Važno je da se juri po razredu. Obično Lovro pecne Stjepana, a ovaj već spremno pojuri za njim. Iznenađenja nema, jer je Lovro u trku i prije nego Stjepan krene za njim. I tako oni između klupa. Nekako se jedino ja ne uklapan u to veselje, jer skoro redovno glasno prekidam ovo njihovo zadovoljstvo. Činim to misleći da štitim one koji žele igrati go. Nekako i ne vidim da je i njima ovo zanimljivo. Možda i više nego slaganje kamenčića. Mi stariji nekako nemamo smisla za prave stvari.
Posebno veliko zanimanje pokazuju za šaranje po školskoj ploči. Tu ljepotu povečavaju krede u boji. Razlikuju se u tome i svrstavati ih se može u dvije skupine. Jedni vole pisati po ploči, a drugi stalno spužvom brisati je. To brisanje ploče se najčešće pretvori u međusobno špricanje spužvama. Skoro bi se reklo da je običaj da u učionicama ima barem dvije spužve, pa je tako nekako ravnopravnije nadmetanje, jer nije samo jednom posjed spužve. I ova veselja često prekidam glasno. E, pa stvarno sam ja neki...
Dolazi Lovro do smeđe krede i pokazuje crtajuči i govoreči: 'Ovako izgleda Stjepanov DNK' i crta pljoštimice položenom kredom valovito. Gleda to Denis, igrajući partiju goa, i kaže onako usput konstatirajući: 'DNK uopće ne izgleda.'. Sve ovo je izgledalo nekako mirno i bezazleno i nije ličilo na nešto što bi moglo eskalirati, pa sjedim i samo razmišljam. Vidio sam, odjednom, kako je ovo lijepo rečeno. DNK ne izgleda; kako mudro. Pitam se je li to Denis mislio ono što sam ja od toga razumio?
Pročitam parove slijedećega kola. Trebaju igrati Lovro i Stjepan međusobno. Pojuri Stjepan preko klupe, a Lovro ga uhvati za nogu. Meni sve to izgleda pogibeljno, ali njima sve izađe dobro. Sada Stjepan ne može ni ovamo ni onamo. Povlači nogu i uspije, ali tenisica ostaje Lovri u rukama. Vjerojatno već i vi vidite. Još jedna jurnjava po razredu slijedi. I još jednom Mladen nema smisla za zanimljivosti i prekida jurnjavu. Slijedi, kao i uvijek, ono kratko Lovre i Stjepana Mladenu: 'Sorry.' Mene to raznježi i kao da ništa nije bilo. Ipak su to samo djeca željna igre, a puna energije.
Marko Pukanić ne može izdržati ne pričati gledajući partije drugih. Upozoravam ga često, pa mi ne ostaje do uvjerljivo ga odmaknuti od gledanja takovih partija. Vrlo brzo se zaboravi i evo ga opet i opet priča. Očito je ovo slaganje kamenčića zanimljivo, a ja kao da to ne vidim, jer gledam i šutim.
Vrlo rijetku tišinu prekine poneki krik zadovoljstva zbog neke uspješne kombinacije. O pobjedi da i ne pričam. Kakvi BBB. Znaju oni proslaviti pobjedu. Ja tek ono: 'Ma dečki nije ovo nogomet.' I opet ja ne razumijem ljepotu pobjede.
Bilo je potom tu i natjeravanje za kišobran kojega je Lovro uzeo Stjepanu. Naravno ja nemam smisla za to i opet prekidam jurnjavu i opet je tu onaj: 'Sorry'. I opet ja vidim kako sam se zaletio ne vidjevši ono što vrijedi.
Prilazi mi Lovro i kaže. 'Volim ono na internetu gdje su one slikice na kojima se vide crni i bijeli na crtama kao na ploči. Tam rješavam ono kaj treba igrati.'
'Probleme rješavaš na internetu?', upitno ja njemu.
'Ma ono gdje treba razmisliti i vidjeti kako igrati da se zruši protivničke kamenove. Baš mi je to zanimljivo.'
'To su ti problemi.'
'Već bi ja trebal nekako na bolji kyu od 25.'
'Pa Lovro, to se može na turnirima u Centru. Tam ti igraju kyuevi.'
'Nisam mogel ovu subotu jer sam bio kod dede. Dođem slijedeću'
Odjednom kao da se pojavio supermann. Otvaraju se vrata učionice, a na njima Kiki. Dinamov dres i naprijed natpis SIEMENS. Gledam ga, a on mene onako sa vratiju i na daljinu. Prekidam tajac i pitam ga: 'Kaj si došel po dečke da ideju na nogomet?'
'Ne.'
'Nego.'
'Došel sam igrati go.'
'Kaj zbilja?', pitam ga pomalo iznenađeno.
'Da.'
'Pa dobro uđi onda.' Sve to ja njemu nekako s nevjericom, jer si sve mislim kakvu to samo nepodopštinu sprema. Kažem mu da malo pričeka da odredim parove slijedeće runde. Nije dobro davati mu neke slobodne trenutke bez zaduženja, jer taj hiperživac u trenu smisli super zanimljivi događaj za pamćenje. Srećom, izdržao je par minuta. Donio je lizalicu viška, jer jednu je već iskorištavao, i pokloni je Stjepanu. Krene Stjeopan lizati je, kad dolazi meni i kaže, da mu je sumnjiva. Kaže: 'Ima neki čudan okus. Da nije možda droga?'. Pogledam omot i izgleda mi kao pravi od lizalice. Sve si mislim da to nije neka Kikijeva smicalica. Djelovalo je sve original. Stjepan nastavi i ubrzo kaže: 'Sve je OK, ali je neki čudan okus.'
Nekako je sve u nekim standardima, ali baš i ne uvijek. Prema kraju odjednom jurnjava po razredu. Marko Grdenić i Matija, na moje iznenađenje. Vjerojatno vidjeli da to kod mene prolazi, pa nije bilo nekih problema. Jedan Sorry sve rješava.
Odlaze sada neki na nogomet, a i kraj rada go-sekcije je tu.
Ah da, skoro zaboravih, igrali su go-turnir. Stjepan i Lovro s 11 bodova su na vrhu i imaju isti sos, a tek za jedan sosos-bod Stjepan je prvi. A jesu kompa! Poglečte ih na slikici ovoga posta.
Matija je imao dobar rezultat za 3. internu, pa ide na 4. internu.
Marku Grdeniću je bilo ovo prvi puta na 13x13 na prostor, pa je zato nešto slabiji rezultat.
Trešti muzika za rockenroll (neznam jeli sam dobro napisao), a djeca u predvorju škole zdušno uvježbavaju plesne zahvate. Tu pored prolazi jedan ostariji prosjedi čovjek s dvije vrečice u rukama i odlazi u noć. Odlaze s njime neke misli i zadovoljstvo što još života ima, a i nekako se još može igrati s malenima. Ne razumije baš sva njihova zadovoljstva, ali kao da se sjeća svojih dana mladosti i s zadovoljstvom im odobrava podosta toga, što bi drugi spriječavali. Samo da se kome što loše ne desi. A i naučili su ponešto od ove igre kamenčićima.
Tu sam i slijedeći utorak.
bl. Muradenu


Post je objavljen 07.12.2005. u 10:19 sati.