Umesto da se sinoć lepo opustim posle poslednjeg, POSLEDNJEG! dana u školi i proslavim novostečenu titulu, ja se - budalasto - pridružim Bobiju i Monseur Možoviku u kućnom bioskopu. Čak za tu priliku i kokice napravim.
Par sati kasnije, ležala sam obamrla u krevetu, u mraku, i trzala se na svaki zvuk, prestravljena idejom da će me neko silovati. Histerija je dostigla vrhunac kad je Bobi u snu i nenajavljeno prebacio ruku preko mene od čega sam se trgla, vrisnula 'PUSTI ME!!!' i zamalo zaplakala. Nesrećni Bobi uopšte nije shvatio šta se dešava, ali pretpostavljam da uzima zdravo za gotovo da sam luda i da je panično vristanje bez razloga u sred noći deo paketa.
In other words, Irreversible. Nemojte ga gledati, nemojte ga gledati, nemojte ga gledati! Po mom mišljenju film je bezveze ako uopšte i stignete dotle da razmatrate umetničke ili kakve već elemente posle sve strave i groze koja vam je servirana već u prve tri scene. O sceni u crvenom tunelu podzemnog prolaza koja traja deset minuta neću ni da govorim. Dakle, nemojte ga gledati. Ali zato OBAVEZNO BUDITE OPREZNI. U životu. Svaki dan. A posebno noću. Uvek. Upišite kurs samoodbrane (ja planiram, već ove nedelje). Nabavite sprej. Postanite paranoični, o da, da!
Ko zna koliko je žena silovano a da se nikad ni ne sazna. Ko zna koliko njih nikad o tome ne priča. Užasava me što se to dešava stalno. Tako sam sinoć, poneta osećanjima i na sebi svojstven impulsivan (and therefore foolish) način, nažvrljala neki post o tome kako nema smisla lupati po tastaturi dok se u isto vreme... ko zna šta sve dešava nekome. Dovela sam u pitanje smisao života, pa i samog bloga, ali sam se posle par minuta presabrala i promptno post izbrisala. Ali zato oglašavam onu tezu da mi je lice "Monike Bellucci, samo jos malo lepše" nevažećom. Prvo zato što nije moguće da obična smrtnica izgleda kao Monika Belluci, a drugo zato što sam to lice videla unakaženo i išutirano. Toliko o tome.
Ja sam neviđena, ali NEVIĐENA kukavica... Moj kukavičluk je medjutim od one vrste koja diktira da se imam plašiti svega natprirodnog, neprirodnog, onostranog i priznatog uglavnom kao proizvod nečije mašte, ali da su ljudi ok. To opet znači da će mi se lako desiti da u slučaju da sam sama u stanu, u pristojno vreme, prijatne letnje večeri na primer, srce počinje ubrzano da lupa, znoj da me obliva, a panika parališe na pomisao, POMISAO, da je u drugoj sobi nekakav zombi sa sekirom ili buba-švaba veličine psa, ali da ću bez problema opušteno prošetati od škole do auta po noći i u gradu sa najvišom stopom kriminala u ovom delu sveta a.k.a. South Central. Imam neku suludu ideju da će me u slučaju nekog konkretnog napada, obuzeti nadljudska snaga i da ću napadača smožditi jednim udarcem.
Hel-lo???
Do kraja nedelje upisujem neku samoodbranu. Krav Maga or something.
P.S.
Nekad pomislim kako bih mogla da idem naokolo i branim nevine žrtve od zlikovaca i sledžija. I da mogu da letim. I da nosim kostim, crn sa plavim, belim i srebrnim detaljima. I tak. Ali neću o tome da ne biste mislili da sam neka ludača sa kompleksom super-heroja.
P.P.S.
Površna analiza diskursa ovog posta ukazuje da sebe i svoje ponašanje opisujem rečima luda, budalasto, impulsivan and therefore foolish, kukavica i ludača sa kompleksom super-heroja, što bi moglo da ima neke negativne konotacije. Ali ozbiljnom analizom diskrusa, uzeo bi se u obzir kontekst, a on počiva na subjektivnoj konstrukciji učesnika, tj. na mentalnim modelima, a mentalni modeli su deo Episodic Memory, a to znači da je ok tako o sebi pričati.
(Umirete da saznate predlog najnovije definicije konteksta? I know!!! Evo vam link i nema na čemu!)
Post je objavljen 06.12.2005. u 23:14 sati.