I svatko drži svoju stranu.
Ponosan i gluposti.
Moglo bi bit,
da je lakše umrit,
nego ljudima reć... oprosti.
Što se krilo u kapljici
koja se u sekundi
raspršila?
Koliko toga je htjela reći?
Je li osjećala?
.....
Bila sam sretna.
Mislim, još sam.
Al ne onoliko.
Sve je bilo ok.
Dok nisam pročitala njen mail.
Suze su potekle.
Previše me dirnuo.
Shvatila sam da sam sebična.
Želim da sam ja sretna.
A drugi? Hm.
Kao da ih ne vidim.
Sreća mi je zasljepila oči.
I toliko sam željela biti sretna.
A sad kad sam sretna?
E sada se ne osjećam dobro.
Zato jer ona, a i možda mnogi drugi
nisu sretni.
Zato...
Oprostite mi ako vas zanemarujem.
Oprostite što vas ponekad ne vidim.
Molim vas, otvorite mi oči.
Jer ja bez vas ne mogu vidjet.
.....
A što reći njoj?
Volim te curo.
I možda kad ti to ne osjećaš
ili kad to ne pokazujem.
Ali uvijek sam tu uz tebe.
Molim te...samo me prodrmaj
i prubudi.
Jer ne želim da se osjećaš zanemareno.
Ne od mene.
Prijatelji su tu da se brinu za druge.
Ja se brinem za tebe.
I šta god drugi rekli, lagali, izmišljali...
Nikad mi nisi bila teret.
Uvijek si mi bila ko sestra.
I uvijek ću bit tu za tebe.
...nadam se da ćeš se prepoznat u postu...
P.S. Pričam o PRIJATELJICI!...vidim da je dosta vas
krivo shvatilo... nemam sklonosti prema istom spolu...
Post je objavljen 06.12.2005. u 23:13 sati.