Ovo je u počast jednog čovjeka koji je pisao memoare... napisao je preko 1000 stranica u word-u... nije sejvao i nestalo je struje. Slava im.
Memoari... sjećanja... neznam zašto ali mene nešto stisne u prsima kad se sjećam ili radosnih ili tužnih sjećanja. Vrijeme... taj upitan pojam, zašto može stati samo u našim mislim da se vratimo ili na svoje greške na koje plačemo ili na tuđe greške na koje se smijemo. Da treba humora... ali sjećanja nismo mi.
Mi se mijenjamo, bez prestanka i jednoga dana umiremo. Ali sjećanja... ona ne. Ostaju zauvijek, neizbrisiva su. Svaka riječ, pa makar ona najdebilnija, ostaje podsvjesno u nama. NE ZABORAVI TO.
Putujem ja danas busom i razmišljam o ovome. Kao i uvijek izvor inspiracije su oni trenutci kada mogu stati i razmisliti o sebi, o mom životu, kuda idem, što sam ja? Još jedan bačeni pijesak u vremenu, koji će se okrenuti i tako opet ispočetka. Ali u ovom pjesku postoje izmjene... kemijske, fizičke, duhovne svejedno. Zrno neće ostati isto. Razmišljanje će završiti ćim me netko pozove i počne dijeliti sa mnom ovaj obični smrtnički život i tako me izvlači iz ovoga vječnog svijeta misli... neprestanom kontinuumu pijeska i satova. Tada se sve mijenja ukljućujući moje ponašanje. U školi ne razmišljam i obično sam shvaćen od ženske strane kao obično balavo derište ali iskreno, tko ih j... kad me ne shvaćaju. Moji prijatelji, naprotiv smatraju da sam njima jedna dodatna "ruka" za pomaganje. Ali ja se mijenjam, kad razmišljam ja sam jedan od najbrojnijih ljudi u jednom, kad me netko skrene s toga onda sam kreten.
Tako i danas... frendica mi je ponudila slušalicu mp3-ce da slušam psihomodo pop i fridu.
Ali na svu sreću nisam zaboravio na ovo. Sve je moguće, samo se treba potruditi prijatelji. NE ZABORAVITE TO.
Vratimo se onom čovjeku. Zamislite da se to vama dogodi... padate opet u onu vječnost razmišljanja. "Zašto meni", "što sam skrivio?", "tko me to na ovom svijetu j... u mozak" te postižemoonu krajnju destruktivnost. Ljudi nisu stvoreni za porazem osjećaji nas uništavaju.
Mi smo osjećajni, i sumnjičavi i bolesni. Shvatimo već jednom su u našem mozgu više osoba... više manje kopije okoline. Mi smo sustav na kojeg okolina moraa utjecati. Ja nekak oto shvaćam u nekim trenucima ali kad prestanem razmišljati, opet sam balavi kreten. Dok razmišljam, jedan događaj, pa i taj nestanak struje, mogu gledati licima tisuća osoba, mogu zamisliti što bih ja osjećao, kako bi drugima bilo, te naposljetku kako bi drugi gledali na mene, tj- na onaj dio mene koji se zove "nas".
NE ZABORAVLJAM TO.
Sviejt misli je jedan sabor gdje traje vječna borba s istim rezultatima koji će se jednom odraziti. Oviseći o konačnici, kad tad ćemo ili postati intelekti, ili idioti ili luđaci. Sklop zvan mozak trudi se raditi kao jedan, ali trudim se ne dopustiti mu to. Ali on je ipak jači. Moji su jedino trenuci tišine... trenuci kada čujem samoga sebe. Onda se može vidjeti onaj pravi "ja". Skriven od okoline, kao jedan daleki promatrač koji ipak kada tada morai mati savjesti i voditi brigu o drugima.
Kada bih bio takav cijelo vrijeme... mogli biste me slobodno proglasiti svecem.
Ali ja to ne bih prihvatio jer ja sam onaj guru, onaj povučeni koji bježi.
Ja nisam osamljeni vuk, ja sam samo onaj koji nećće dopustiti da postane onaj balavac.
On će biti jači, kada tada. I pobjeda je uvijek na njegovo strani.
NE IGNORIRAM TO.
Svi smo mi nježne duše, priznajmo. No borba unutar nas, no neki neće shvatiti, pa ću reći, oko nas.
Borbe za popularnost i ostala sranja, sve je to zapravo plod naše mašte, ta potreba ne postoji.
Nama kontakt treba, al on je dovoljan kao trzaj, mi ga pamtimo.
Draže mi je da me zovu luđakom nego budalom.
No ja nisam niti jedno. Meni se tek otvaraju oči... ja sam novorođenće ovog divnog svijeta pamćenja.
Bio sam i prije, moguće. Ali vrijeme je takvo. Trenutci će se opet vrtiti. Meni će se oči kada tada sklopiti i opet ću biti onaj jadni fetus sam na zimi. Zašto? Zašto će vjetar hladno puhati?
Moji kapci jesu teški, ali otvoriti će se.
Neću dopustiti da se opet zatvore.
Bit ću i generacija X, ne zanima me za točne rezultate, brinut ću se o tome poslije.
Jer ja hoću biti onaj pravi ja, onaj iznutra.
Moje oći se više neće zatvoriti.
NE DOPUŠTAM TO.
Mislite da buntovni duh nestaje, u krivu ste. Njemu se zatvaraju oči. Ali to nije pravi naš duh, to je onaj duh koji poziva onog pravog "ja" na svijetlu. Baš zanimljivo, riječ ja... odkud je potekla da mi je znati.
EGO. Ja kao ja, dvosjekli mač. Mrzim oružje. Duše vrati mi onaj svijet razmišljanja, opet me odvode.
A sada bježi, jer ja ne trebam duh. Ja trebam sebe.Moja privatnost, moja sloboda.Budi slobodan da živiš unutar sebe. Ja nisam prosvijetljen, ja samo otvaram oči.
Opet, u trenutku su se bile zatvorile.Shvatit ćete. Isto kao što ćete me možda shvatiti kad malo odrastete, ili ako ste već odrasli, nadam se da me podsvjesno razumijete.Onaj vaš "ja" je uvijek na mojoj strani. Nemojte i vi postat još jedan klon društva. Budite svoj "ja" jer ne postoji bolji prijatelj ili čuvar koji zna sve. I vrijeme neka se zaustavi, jer to je naša prava snaga spoznati sebe.
NE OKLIJEVAJ TO.
Post je objavljen 06.12.2005. u 22:48 sati.