probudila sam se u nekoj vrlo oronuloj sobici, ako se to uopće može nazvati sobicom. prostorija ne veća od 4x4m, a i u to malo prostora nagurano uz obje strane po dva reda polica s knjigama koje su izgledale kao da će se svaki čas raspati. mali prozorčić, više okno, s moje lijeve strane, kroz kojeg prolazi taman toliko svijetla da mogu vidjeti oko sebe.u kutu ormarić, koji pretpostavljam da je tamnosmeđe boje, mada se to od prašine ne vidi baš najbolje, a na njemu veliki svijećnjak oko čijeg se postolja obavila paučina. daljnje promatranje bilo je prekinuto oštrim naletom boli kroz moju kralježnicu. da, spavala sam na podu, na nekakvom prastarom tepihu, koji istini za volju, i nije bio baš premekan i udoban. uopće mi nije bilo jasno što radim ovdje, kako sam do ovdje došla, i gdje je ostatak! i onda sam se sjetila, i brzinom neprimjerenom mom ukočenom stanju, okrenula se oko sebe tražeći svoje stvari. sve je bilo to, moj ruksask, oružje....i moja lutnja. ponesena srećom što je moja lutnja kraj mene, uzela sam ju u ruke i počela prebirati po žicama. na svoje zaprepaštenje, zvuka nije bilo. pokušala sam govoriti, i mada sam bila sigurna da proizvodim zvuk, ništa se nije čulo. uhvatila me jeza.
Post je objavljen 06.12.2005. u 11:19 sati.