Večer je prostrla svoj tepih sentimentalnosti. Već dugo rominja kao ona kišica koja ne prestaje ove zime...
Od one vrste od koje čovjek nepokisne a ipak sasvim dovoljna da se osjećaš pokisao.
Kada sam te prvi put vidio nisam gledao mnogo. Drugi put sam te gledao jer mi je bilo dosadno.
Treći put kad sam te ugledao zaljubio sam se.
Nikad neću znati koliko je dovoljno da se zapleteni prsti raspletu...a tek sam neuk
kada nemogu shvatiti tren kada su vječno zapleteni.
Kažu stari..nema tu pameti...
Rekao sam ti da si vještica...da ti se boje zjenica mjenjaju ovisno o raspoloženju...
mada nikad nisam sreo nekoga tko i od tuge smije se od smijeha.
Rekao sam ti da su ti ruke Majka i da ću te po tome pamtiti...
Rekao sam ti da si zmija jer se nitko nezna okovrčati topla oko mog nagog tijela kao tvoje tijelo...
Rekao sam ti da si Žena...ma koliko divlja bila..
Rekla si mi da me voliš... i da si mi zahvalna...
Da sam ti dobar gost i da se netrebam pozivati kada dolazim...
Pamti me po čokoladama koje sam birao svaki put kad bih kročio u tvoje carstvo zidova.
Ja sam tu nevažan...mene samo bogovi šalju da budem blizu tugama...Da im poklonim nježnosti dok se neskupe
snage za nove ljude. I za iste ljude u drugom danu.
Rekla si mi da nisi nikad plakala...I da sam sretnik koji je našao biser pod školjkama tvog oka, u tvome moru...
Ja sam tu slučajno... prolaznik koji će zagrliti svaku tugu koja mu ide u susret.
Izdajnik koji će prvi izvjesiti bijelu zastavu iznad
vlastite zastave Srca.
Ja sam tu da budem nebo ispod kojeg ćes se sakriti, da budem stranputica svih tvojih puteva kojim ćes kročiti.
Ja sam samo tu da budem rame. A netrazim ništa...osim čase prokuhanog vina...
...i nasmijanog karmina na tvojim usnama...
Post je objavljen 05.12.2005. u 23:43 sati.