Jutarnje zornice. Nešto prelijepo...
Traži dosta odricanja, dizanje iz toplog kreveta, tople sobe, vani je mrak i hladnoća. Ali prisustvovanje ranoj misi, dok je tijelo pospano duša je već davno budna. Iako smo svi umorni i pospani, svatko uspije pokloniti mali osmijeh u te rane sate. Duše su budne i one se i bez velikoga osvjetljenja prepoznaju. Iako je mrak i teško naziremo tuđa lica, ona i bez svijetla "isijavaju".
Dolazak na misu i darivanje Isusu prvog mjesta u našem danu, nekako daje mir mojoj duši, jer tek tada znam - da će sve biti uredu. Sada kad sam ja s Njim započeo dan, ne može biti loše.
Rekao sam u početku, zornice traže dosta odricanja. Ali sada kada sam bio na zornici shvaćam da je to malo odricanje jer Bog obilno daje, daje ako si s Njim.
I rekao sam "Nešto prelijepo"; svaki put se uspijem malo nasmijati poslije mise. A da ne bi bio sam u tom smijehu i sreći, odlučio sam napraviti ovo na slici. Siguran sam da su se i drugi nasmijali.