Najružnije epizode u trenerskom životu vam upravo odigraju roditelji. Jedna je svakako ona da nisu u stanju u 2. i 3. ligi doći pogledati svoju djecu na službenim utakmicama. A da tek o utakmicama u Čepinu, Belišću, Valpovu, Vinkovcima, Đakovu i Vukovaru da i ne govorimo. Riječ u zagrebačkom smislu udaljenostima s jednog kraja grada na drugi, ili pak o pola sata vožnje. No, kada treba ocjeniti kakva je njihova curica tada su bolji ne samo od Rukice, Frnje, Jelene, Martine, Slavice, Bokija i drugih, već i od samog Karpolja.
KĆI MI NE DIŽE RUKU
- Održavamo kada imamo slobodnu dvoranu turnire s Pivovarom i našim ekipama koje vode Cvekica i Boki, a da se malo osjeti čar igre tu dovedemo i one najmlađe. Koje idu u 5. ili 6. razred. Dovede ih Jelena da onako uplašene osjete što je utakmica, teren, sudac i slično. A tada priđe jedna mama i kaže kako je to gubljenje vremena jer njena curica nije ništa naučila. Ona ne diže ni ruku pri smeću. Pa možete zamisliti da je trenerica zaboravila to reći djevojčici. Svašta. A mama se ne pita kada će taj automatizam naučiti kada je proljetos počela zapravo trenirati. Pa je mjesec dana opet izostala, pa bila cijelo ljeto na moru, pa se uključila kada je počela škola. A ni tada nije baš bila najredovitija. A moj kolega Banana bi ju šutnio već samo i zbog ljeta.
NEĆE VIŠE TRENIRATI
- Najteže je s tim bivšim odbojkašicama. Jednoj mala koja je rođena 1995. nije izabrana u ekipu za turnir. A na tom su turniru njoj su prednost nastupa imale djevojčice rođene 1993. pa tek onda 1994. A 95. ako je u pitanju vrhunski talenat stavili bi smo. No, mama nije sačekala ni pola sata nakon treninga pa je nazvala treniricu i sasula joj pedagoško predavanje, uz obvezno kako njezina curica neće više možda ni htjeti trenirati.
Post je objavljen 04.12.2005. u 23:38 sati.